| WWW.SNOVI.ORG | ||||
| INFO | AUTOR | RAZNO | LINKOVI | KNJIGA GOSTIJU |
| Govor Ruže | Raskršće Pijanstva | Okamenjeni Svatovi | Recenzija - Ševko Kadrić | Recenzija - Ismet Hadžiahmetović |
|
SAPAT PREDAKA
Enesa Topalovica Iscitavanjem kratkih prica Enesa Topalovica covjek osjeti situacije, dozivi junake, prepozna skoro vec zaboravljeno, neponovljivo. I to je ono sto tjera pisca da zapisuje a citaoca da cita. U piscevoj literarnoj labaratoriji skupljeni su zapisi, price licno dozivljenje ili na uho saptane od dragih ljudi ili slucajnih saputnika u vremenu, nevremenu i tu oblikovani do posebnog, uvjerljivog. (H)istorija Bosanaca od pamtivjeka, posebno zadnjih pedesetak odnosno zadnjih 12 godina je tragedija ravna holokaustu, pogromu, nevidjenu, neoprostivu, koju pisac, intelektualac uopste, posebno bosanski naprosto ne smije zaobici. Tragedija nije samo u cinu zlocina nad nevinim, vec u prespavanju, cak i pomaganju tog zlocina sa strane onih koji su ga po bozijem u ljudskom zakonu mogli i trebali sprijeciti, zaustaviti. U literarnom svjedocenju o njemu nije neophodno praviti konstrukciju vec samo biljeziti, sto Topalovic istrajno i znalacki i cini. Topalovic u ludilu trazi mudrost kao opomenu, kaznu i pomirenje. Tako ce u prici ”Okamenjeni svatovi” dva oca, dva tvrda kamena, poslije sulodog pogroma svatova koji su se medjusobno isklali jer ni jedni nisu htjeli potput, staviti jednog pred drugog kao pred ogledala. Muharemaga ce reci Danilu: ”Ja bih ovdje sve ih ukopao, neka groblje prica putnicima, da cemo se u smrti mjesati, a nescesmo za huda zivota.” I tako ce nastati humka od bijelog kamenja pored puta za opomenu, onima, ovima, njima i nama. Ili u prici ”Plac do ludila” bahatim, smrdljivim cetnickim zlocincima koji ubijaju nerodjeno dijete i siluju, na kraju i ubijaju bezazlenu zenu, majku, pisac nalazi sudiju u golobradom djecaku koji je i sam nosio cetnicku uniformu. On ce braneci ono ljudsko u covjeku pucati u siledziju, monstruma stavljajuci u taj pucanj i svoj zivot. Takvim pucnjem pisac spasava nadu i ljudskost, spasava covjeka uz jasnu poruku, da sve dok ima takvih (golobradih) koji su spremni braniti cast, dostojanstvo, dobro od zla, ovaj svijet ima nade, vrsta ima sansu. Ovim i ovakvim porukama, a njih je u knjizi cijeli buket, pisac na najbolji nacin brani sopstveni izbor prosvjetara, odgoitelja, saljuci poruku van stranica same knjige. To je ono sto knjigu i preporucuje i ona ce bez sumnje imati svoje citaoce. Sevko Kadric, juni 2004. |