WWW.SNOVI.ORG
INFO AUTOR RAZNO LINKOVI KNJIGA GOSTIJU
Govor Ruže Raskršće Pijanstva Okamenjeni Svatovi Recenzija - Ševko Kadrić Recenzija - Ismet Hadžiahmetović


RASKRŠĆE PIJANSTVA


        Salko Mićivoda bio je gluh, smijao se kad govori, a nije znao govoriti; riječi bi mu zvučale nakaradno i šišteći izlazile iz usta zajedno sa pljuvačkom. Čovjek ne bi mogao, reklo bi se, pričati serbes sa njim; morao bi se i smijati i rukama govoriti i nogama plesati ispred njegovih riječi da ne bude upljuvan. Otrcan i sirot, uvijek vedar i nasmijan. Blago onom ko nađe ljepotu i u nesreći svojoj. Bog ga kaznio, a narod mu se smijao. Svi , od gologuze djece do dokonih, udimljenih, polupijanih penzionera, su ga zadirkivali i šegačili se sa njim. On se nije ljutio i svi su ga voljeli. Da li zato što je bio drugačiji, obilježen i odabran, ili su ljudi svoj jad i bijedu utapali rugajući se, naizgled, većoj ljudskoj nesreći, tek bilo je nešto istinski drago u toj neobičnoj ljudskoj prirodi.
Ja sam ga volio jer je i on volio svakog, pa valjda i mene, a ljubav, ko ljubav, ljubavlju rađa. Čovjek bi prosto osjećao neku radost pri susretu sa njim. Ne može se to iskazati dok se ne doživi. Poželiš jednostavno da zagrliš čovjeka kad ga sretneš kao najrođenijeg svog dugo neviđenog, a on prljav i musav, i pljucka i smije se od dragosti kad te vidi.
Dugo nisam bio u rodnom kraju i dugo nisam bio vidio Salka Mićivodu. Radio sam tamo negdje daleko na kraju zemlje, u Krajini, postavši stranac i tamo i ovdje, u rodnom kraju svome. Tamo me nisu baš voljeli, trpjeli su me, a ovdje su me bili počeli zaboravljati. Tek propupale curice u selu su se krišom kikotale i šapatom priupitivale jedna drugu ko je ovaj stari mladić, prorijeđene kose, sa povelikim podočnjacima i umornim pogledom. Ali Salko me nije bio zaboravio.
Kad sam izašao iz autobusa, prašnjav i umoran od duge vožnje, prvo što sam ugledao na seoskoj, dočeknoj i ispratnoj, stanici autobuskoj bio je Salkov široki osmijeh, do potiljka širok, sa pokvarenim zubima ali iskren , vedar i topao. On je uvijek bio tu, onaj koji dočekuje i ispraća autobuse, tužno ispraćajući one što odlaze i ljude i dušu njegovu odnose, a sretan, kao dijete, zbog onih što dolaze i radost u oku mu donose. Zaigrao je od dragosti, poskakujući kao majmun, kad sam pošao prema njemu. Nisam imao srca da ga ne zagrlim. Vonjao je na znoj, duhan i rakiju; i ne znam zašto mi taj zadah nije bio odvratan. Bilo je nešto magnetično, gravitaciono, karizmatično, Božjom milošću obasjano u njegovoj pojavi. Pričali smo i smijali se. Ustvari, on je pričao i pljuckao, a ja sam se smiješio i izbjegavao štrcanje iz nasmijanih mu veselih usta.
        Kacime, ti doblo coek, kolovan coek, ja volim, fala Bogu doćo, neka vala, maka ti uvehla, oci joj ickapale, zalocna, ja leko cnaho moja ne placi, Kacim doci, ja ga cekam pet godina na tanići, on doci, doblo coek, kolovan coek - pričao je nezaustavljivo Salko. Kod zadnjih riječi osmijeh mu se nekako iskrivi u bolnu grimasu i jedna suza mu se skotrlja niz musavi obraz. Meni srce uzdrhta i koža mi se naježi uz kičmu. Bješe hladno i vjetrovito. Pozvah ga gestom u obližnju prodavnicu da se malo ugrijemo i pivu da popijemo, kao što je običaj, je l.
        Fala blaco, camo ti odi, ja doci blzo, mola cekati joć jedan tobuc, doce Mirco Mujov iz Nemicke, tli godine njie bilo, puno pozelio, Mujo place, boli ga tomak, kaze nece docekat svoga Mircu, belaj blaco, camo ti odi, doci ja blzo. – trzao se Salko.
Pošao bi sa mnom rado ali mora, on je to osjećao kao obavezu, čekati Mirsu Mujova iz Njemačke. Neko mu je rekao da dolazi sljedećim autobusom. To mi bješe malo čudno, Mirso je običavao dolaziti crnim Mercedesom, ali pustih Salka da ga čeka i utrčah pred hladnim planinskim vjetrom u malu skučenu prodavnicu svega i svačega. On osta, šiban vjetrom, da čeka “strance“, svoje bivše, drage suseljane, koji su mu nekad bili i braća i sestre kojih nije imao.
Prodavnica je bila krcata. Autobusi su samo istresali narod koji se iz bijela svijeta vraćao svome kraju da ga ošine ledeni vjetar rodni i srce da mu se ugrije u zagrljaju majčinom. Prije nego bi se svako svojom šumskom stazom uputio prema svome, dobar sahat hoda i više udaljenom selu, svi bi obavezno navraćali u prodavnicu da kupe nešto djeci ili roditeljima; da se upitaju za zdravlje sa komšijama i rođacima; da se malo ugriju i pivu ili rakiju da popiju. Mnoge je redovno, svakog petka, flaša rakije i pjesma pijana, donosila i najavljivala rodnom kraju. Naše selo nije imalo džamiju. Najbliža džamija se jedva vidjela i hodžino učenje sa munare ni petkom se ne bi čulo, ali bi se redovno, negdje pred večer kad autobusi dođu, čula vesela pijana pjesma Miralemova, Redžova, Reufova, … Oni su bili redovni vjesnici dolaska radnika sa poslova daleko od ognjišta ali bi im se svaki put još poneko pridruživao utapajući petkom svoje razočarenje čudnim i teškim bremenom življenja u zaboravu i pjesmi pijanoj. I pijana krv nečiji je usud; vrlo čest i veseo i žalostan usud. Tada to nisam znao i sam sam ponekad pijuckao i pjevao sa njima, ali sada znam, tek sada, jedan vijek poslije.
Miralem pade pijan sa traktora i slomi vrat. Umrije veseo i prividno sretan. Osta petoro gladne, gole i bose djece sa slabašnom, iscijeđenom, uvehlom majkom da slušaju pjesme pijane petkom i čekaju svoju nafaku što je odnekud trebala doći iza Velikog Brda.
Redžo pocrni i nateče. Promjeni se kao da se neko drugi useli u njega, sav nekako nabrekao kao da je crnom krvlju napumpan do pucanja. Jedno jutro nađoše ga ukočena od mraza na Mujovoj štali. Nešto mu se nije išlo kući, ili mu neki šejtan nije dao, i on se umoran i pijan zavukao u mirisno Crnovrško sijeno, te tu zauvijek zaspao. Njegova žena nije svu noć zaspala očekujući njegovu pjesmu. Njegovih petoro djece je spavalo i nešto se u snu trzalo. Kad ne čuše babovu pjesmu svu noć uoči subote i kad na vratima odjeknu, kao sudbina, nepoznato ranojutarnje lupanje, svih petoro se istovremeno probudi sa zebnjom u stomacima što su krčali zbog jalove večere.
Reuf, jednog petka, dođe pijan i veseo kući, izljubi, onako balav i musav, svoja tri sina ko tri zlatne jabuke i od neke čudne dragosti ( ili jada svoga ) skide pušku sa zida i poče ludo pjevati i pucati zovući uporno svog brata Hamu, koji nije govorio sa njim, da mu se pridruži u veselju. Hamina kuća je bila odmah do njegove. Nisu govorili zbog neke zajedničke jabuke koju je Reufova žena obrala, a nije zvala Hamovu. Slušajući dozivanje bratovo, stajao je Hamo iza vrata svojih, a srce mu je drhtalo od ljutine i cijepalo se od žalosti. Nešto, neko prokletstvo u krvi bratskoj, nije mu dalo da proviri, da se javi i pomiri sa bratom, a želio je, itekako je želio, da zagrli brata svog makar i propalog i pijanog i usranog. Reuf je pjevao, pucao i zvao. Namjerno ili ne, Božjim prstom vođen ili ne, rascijepi jedan metak iz Reufova “karabina” Hamova vrata i Hamo pade sa metkom u srcu. Nastade vriska, prestade Reufova pjesma. Sutradan dođe policija i odvede Reufa. Treći dan, u zatvoru, on se objesi.
Sve tri ove pijane sudbine proklijale su ovoj prodavnici u kojoj se tiskao svijet i ja sa njim. Ljudi su opet pili. Bili su zaboravili i Miralema, i Redža, i Reufa, i Hamu, i žene, i djecu njihovu. Vrijeme je činilo svoje i narod je opet ( nikad nije ni prestajao ) kupovao sudbine svoje u flaše zapakovane. Tražili su svoju sreću i zadovoljstvo koje su im oskudan život i neznanje uskraćivali.
Progurah se do šanka i naručih pivu. Takav je bio adet. Muškarci nisu pili sokove, samo žene i djeca. Ta tradicija se prenosila pijanom pjesmom. U prodavnici je vladao žagor. Povremeno bi poneko podigao glas da nadjača sugovornika ili da ga svi čuju. Sjeo sam u budžak na praznu gajbu i potegao gutljaj. Tečnost je zaderala niz nenaviklo grlo ali, ubrzo, tijelom prostruja prijatan osjećaj omamljenosti. Utonuh u svoje misli. Ionako niko nije obraćao pažnju na davno odlutalog ovna iz stada; mnogi su me već i zaboravili ili su se pravili da me ne poznaju jer nisu znali šta bi pričali sa jednim školovanim, zalutalim čovjekom koji se uz to, činilo im se, i pravio puno važan. Iz omamljenosti trgnu me čudan tajac u prodavnici. Ljudi i žene nahrliše na prozor da vide šta se napolju događa. Neko se smijao, a poneko i psovao pijanu budalu. Ustadoh i ja da vidim šta se dešava. Ono što sam vidio zabi mi se kao čavao u moždane vijuge i srdžba planu u stisnutoj šaci i neki dotad nepoznati živac zatitra iz pete, prodrma cijelo tijelo i udari u glavu ošamutivši zdrav razum kao maljem.
Polupijani Sejfo, moj rođak sa očeve strane, udarao je Salka Mićivodu, mog Salka, nogom u stražnjicu ( a ljudi su se smijali ), šamarao ga i pljuvao zbunjena ( ljudi su psovali ali niko nije priticao u pomoć ), galameći pritom da se čulo podaleko u brdima.
        Ti, lopove jedan, kokošaru smrdljivi, pokrao si mi jaja sa ćumeza! – derao se Sejfo iz sveg glasa ( a ljudi su se smijali Salku koji je nespretno pokušavao izmaći njegovoj nozi ili ruci ).
        Nicam, Sefo, bogami! Nicam ja lopov! Tvoja maka lekla uzmi cto nazec. Ja naco tli jaja. – branio se Salko kad je, onako nagluh, konačno shvatio šta ga je snašlo i zašto se Sejfo dere da brda ječe.
        Lažove! Lopove! Niko tebi nije rekao. Sam si uzeo. Mojim jajima se hraniš, a moja djeca gladuju. – derao se sada Sejfo histerično. Od mješavine šale i pijane zbilje njegov glas pridobi, zbog nečeg, stravičan, šejtanski prizvuk zla u sebi i niko se više nije smijao, ali se niko ne usudi ni psovati.
        Nicam lazov! Nicam lopov! Pitaj maku soju. Ona dobra zena. Ona nece lagati. – branio se uporno Salko izmičući. Na spomen svoje majke i njene dobrote Sejfo kao da pomahnita, neko čudno, strašno, skriveno zlo provali iz njega i on poče luđački psovati i divlje udarati jadnog Salka. Udari ga nogom, Salko se savi od bola, a on ga, onako presavijena raspali stisnutom šakom po licu da krv prsnu iz musava nosa.
Nije se više dalo gledati. Istrčao sam napolje i stao pred Sejfa. Znali su me kao mirna i povučena čovjeka i niko se nije nadao da ću baš ja usprkositi čuvenom prznici Sejfu, rođaku mom.         Šta ti hoćeš, pametnjakoviću!? – prodera se Sejfo, zajapuren u licu kao promrzla pijetlova krijesta, i krenu prema meni spreman da tare sve pred sobom.
        Ostavi čovjeka na miru. – rekao sam koliko sam mogao mirnije, a glas mi je drhtao kao da polažem ispit za koji nisam ni slova pročitao. Kao da sam mahnuo crvenom maramom ispred nosa biku, Sejfova ruka zazvižda prema mom nosu. Nevičan tuči, ipak, izbjegoh udarac nekim čudom, a onda se, valjda, i u meni probudio ratnik. Ni sam ne znam kako i čime sam odalamio rođaka; znam samo da se je na opšte zaprepaštenje počeo teturati i da je otresao glavom ni sam ne znajući šta ga je snašlo.
Izgledalo je kao da ga je udarac dozvao pameti. Postiđen, ponižen i razjaren kao ranjena zvijer, nestade ga iza prodavnice; šmugnu nečujno kao zmija u šipražje. U svojoj naivnosti povjerovah da je gotovo, kraj predstave, i da se sve dobro završilo kao u priči. Okrenuo sam se Salku kao ponosni pobjednik i zaštitnik njegov, otresajući prašinu sa njegovih ionako prljavih prnja. On me, zbilja, gledao zahvalno i ponizno, kao pas. Odjednom, njegov pogled se ukoči na nečem iza mojih leđa dok je panično mumljao nerazumljive mi riječi. Ušne školjke mi zapara prodoran ženski vrisak i ja se instinktivno okrenuh. Podebeo, čvornat, bukovi kolac već je parao zrak iznad moje glave i ja ne znam da li sam uspio poturiti ruku da ublažim udarac jer sam počeo propadati u provaliju bez dna. Propadao sam i uzalud lamatao rukama po zraku sve dok mi se nije smučilo i došlo mi da povratim. Lamatajući tako moja ruka napipa nešto u zraku. Čvrsto se uhvatih za to i istom osjetih oslonac za leđima. U mračnim krugovima ispred očiju prepoznah Sejfa koji je držao debeli bukovi kolac u rukama i išao prema meni. Negdje daleko, daleko kao u djetinjstvu, vrištala je neka žena i iz sveg glasa vikala: “ Ne dajte! Ubiće ga!” Pomislih da je ta žena moja daleka ljubav iz nekog drugog života sa puno čiste ljubavi, ali zlo ispred mene me prodrma iz slatkog polusna.
        Hoćeš li još, pametnjakoviću!? – pitalo je zlo iz crnih krugova moga vidokruga.         Dođi! Čekam te! – kao da je neko drugi progovorio iz mene, rekoh oslanjajući se na ogradu iza leđa i osjećajući slijevanje krvi niz potiljak i iza lijevog uha.
Zlo kao da stade ne vjerujući svojim ušima da u izmrcvarenom tijelu ispred njega ima još snage koja tako izazovno govori, još i prijeti. Ljudi su izašli iz prodavnice i opasno ćutali. Znao je Sejfo šta znači to gorštačko ćutanje i on se polahko poče povlačiti, psujući i vičući da je trebao dokrajčiti budalu. Neki se usudiše i prići mi i počeše brisati moje krvavo lice, ne obraćajući više pažnju na Sejfa i zovući nekog nepoznatog da ponese neki prašak i zavoje. Sejfa nestade. Salko je plakao kao dijete. Ja sam krvario i stravično mi je zujalo u glavi. Polupijani i trijezni ljudi nisu se više ničemu smijali. Grizlo ih je nešto. Nisu mogli pogledati jedni drugima u oči. Gledali su krv koja se slijevala sa tjemena, iza uha i niz vrat. Nekako sam dospio i do bolnice. Ušili su razderotine po glavi, ali od tada ne čujem na lijevo uho, ne vidim dobro na lijevo oko, nemam centra za orijentaciju i često mi se manta uglavi i boli me pred kišu.
Te večeri majka je sakrila očev pištolj. On ga je uzalud tražio drhteći od bijesa, očaja i nemoći. Neizvjesnost ga umalo ne ubi. Majka je plakala, a on je svu noć tumarao ne znajući šta će od sebe. Sa zorom dođe iskolačenih , unezvjerenih očiju u bolnicu. Malo se umiri kad me vidje da se blesavo smiješim.
Sutradan umrije Mujo, a njegov Mirso dođe sljedećeg dana sa slupanim Mercedesom. Kažu da je negdje na Palama tri dana pio sa jaranima, a Salko ga je uvijek čekao na autobuskoj stanici. Ja sam istjerao svoju pravdu uzavrele krvi, misleći da nasrćem na vjetrenjače zla i dobro to platio. Salko se više ne smije kad me vidi. U svojoj glavi nije razumio ništa. Neko mu je utuvio u glavu da on nije tražio da ga branim, kao što i nije.