Snovi ( krug )

Omer je sanjao sve češće, sve dublje tonuo u tajne svojih kontrolisanih snova, istražujući sve učestalije mogućnosti koje su mu pružali, budio se iz njih obogaćen uvijek novim saznanjem. Sve češće je u snovima susretao Rašida i razgovarao sa njim. Sporazumijevali su se nemuštim mislima. Nikada Omer nije osjećao veću privrženost strogom ocu kao u tim snovima otkrovenja. Iako je mogao da ih kontroliše Omer je rado puštao snove da ga odvedu ocu, nije ih usmjeravao na drugi cilj iako mu je to često bilo potrebno.

Malo pomalo i snovi su počeli polako da se otimaju. Nisu mogli više da se usmjeravaju gdje je on želio. Neka teška neumoljiva sila vodila je sada njegove snove. Rašid ga je vodio i upoznavao sa generacijama predaka. Od svakog je nešto naučio i zavjetovao se da će proslijediti dalje. Ponekad bi u snovima čitao čudne knjige i zapise koje na javi nije uvijek razumijevao ali u snovima oni su bili razumijevanje samo po sebi. Počeo je da se pomalo gubi u tom svijetu ogromnih saznanja koja su na javi bila težak teret njegovom nemoćnom duhu. A onda je počeo da vodi dnevnik i da bilježi makar i parčad od onog neizmjernog beskrajnog osjećaja saznanja koji je proživljavao u snovima. Nagon sličan potrebi za jelom tjerao ga je da piše. Ispočetka je strahovao pred praznim bijelim papirom i ogromnim teretom za vratom koji je čekao da se pretoči na papir. Strahovao je šta se to sa njim dešava i šta će od svega toga ispasti. Da li će uspjeti vjerno da pretoči na papir ono što mu unutrašnji glas nalagao. U snu mu je bilo sve kristalno jasno i znao je kako da to zabilježi precizno od slova do slova , ali na javi je te sigurnosti nestajalo i morao je da se zadovoljava krpicama prisjećanja iz snova. Zato je njegov dnevnik za običnog čovjeka prezauzetog svakodnevnom stvarnošću ličio na pijano trabunjanje, na mlaćenje prazne slame. Ono što je Omer nespretno bilježio tražilo je srodne duše koje bi u toj praznoj slami našle itekako puno pšenice od koje se mijesi hljeb životnog smisla.

Iscrpljen snovima i neobičnim zabilješkama Omer je sve više gubio kontakt sa stvarnošću i postajao sve izolovaniji. Još se više udaljio od razreda, usamio se, zapao u čamu i ravnodušnost. Svi su ga podozrivo gledali. I sam Nino je počeo da odmahuje rukom i da se ironično smiješi njegovim postupcima koji često nisu imali nikakve veze ni sa čim dječjem saznanju bliskim. Postao je ponovno meta ismijavanja ali sada je izgledalo kao da Omer o tome uopšte nije brinuo, nije tome pridavao nikakvu važnost, živio je usamljen, obavijen svojom tajnom, prezren ali dovoljan sam sebi. Na neobičan način počeo je da prezire sve oko sebe. Bio je prezren i prezirao je. Živio je u svom svijetu. Živio je u dva svijeta.

I Rasim i svi kod kuće gdje je stanovao, osjetili su neobične promjene. Ćutljivi brat se duboko zabrinuo. Nije više uspijevao da uhvati Omerov pogled, kao da je hranio duha u kući, duha koji je jeo ne gledajući šta jede, oblačio se ne gledajući šta oblači, sjedio ne gledajući gdje sjedi, pričao ne znajući i ne brinući se šta priča. Rasim i žena mu bi se samo zgledali na njegove čudne komentare i zapažanja. Iako ništa u tim njegovim upadicama nije ni mirisalo na zlo, nasuprot upućivalo je na ljubav i razumijevanje, Rasim i Refika su ozbiljno razmišljali da odu u Fojnicu kod čuvenog hodže i da mu zapišu.

Kako je to sve počelo nisu bili ni svjesni, tek, Omer je jednog dana došao kući iz škole sa onim svojim naročitim  usnulim pogledom.

Tog dana nastavnik istorije je bio bolestan i zamjenjivao ga je profesor Mućo. Svi u školi su znali ko je profesor Mućo. Pričalo se o njemu kao o čudaku, zanesenjaku, pa i čarobnjaku. Svakakve glasine su kolale po školi. Mućo nije nikad do tog dana predavao u Omerovom razredu i pred taj čas vladalo je neobično interesovanje. Djeca su bila čak ushićena i uzbuđena očekujući najčudnijeg profesora na svijetu o kom su kružile nevjerovatne priče. Nikad ništa zlo se o njemu nije govorilo, samo čudno, neshvatljivo. On nije govorio o svijetu i životu koji je manje-više bio poznat, on je govorio o svijetu i životu, čudnom i nepoznatom, fantastičnom, izmišljenom i nestvarnom za smrtnike.

Pred njim je išla legenda o njemu. Ušao je u razred, sitan , neugledan, otrcan, mastan, raščupan, prljav, sa osmjehom na licu. Kosa mu je bila bujna, dugačka, neuredna, narandžasta. Kao da mu je iz glave izbijao neobično narandžast plamen i sukljao uokolo u neurednim bičevima sve do ramena. Iako je bila prirodna, takva kosa bila je rijetkost na ovim prostorima. Mućo je bio nekako rođenjem obilježen.

Bio je čas istorije i očekivali su da će govoriti o Bosni u srednjem vijeku. Ali nije govorio o istoriji, ili možda jeste ali oni nisu razumjeli.

-          Šta je život? - pitao je iznenada Mućo, mekim glasom, smiješeći se. Djeca su bila iznenađena i zatečena  tako običnim, a teškim pitanjem. Zamislili su se svi. Omer je zatvorio oči. Slutio odgovor koji je Mućo htio čuti ali se nije usuđivao reći. Ismijali bi ga, još uvijek je bio preosjetljiv na to. Dugo ih je pustio da razmišljaju, da se muče, sluteći možda, a ne nalazeći pravi odgovor. Prošlo je možda i pet-šest minuta dubokog muka u razredu, a niko nije progovarao. Mućo je ćutao i djeca su ćutala ali su SVI razmišljali. Niko nije prečuo njegovo pitanje i niko nije bio zauzet nekim svojim mislima kao što to često djeca znaju biti. Svi su razmišljali ili o profesoru legendi ili o njegovom pitanju, sluteći da je odgovor tu negdje blizu ali ga ne nalaze. A htjeli su svi, itekako su htjeli, da pokažu Mući da i oni nešto znaju. On je čekao sa smiješkom. Nije ih požurivao. Nino je osjetio i zamku i odgovor na pitanje i usudio se prvi probiti mukli zid tišine.

-          Ovo sad što se dešava je život. - rekao je pjesnik ipak pomalo nesiguran.

-          Jeste, a i nije. - presudio je Mućo sa smiješkom, ne dozvolivši da čarolija prvog pitanja nestane tako brzo.

Ohrabrena djeca su počela da iznose svoja najskrivenija mišljenja o životu zbog kojih bi se do prije jednog trenutka plašili da ne budu ismijani. Ovdje kod Muće nije bilo opasnosti od ismijavanja. Sve je tačno, a i ne mora biti.

-          Život nastaje rođenjem - rekao je neko.

-          Jeste, ali završava li smrću? - pirio bi Mućo žar vatre koju je zapalio.

-          Život je svijest o postojanju. - usudio se opet Nino.

-          Bravo, momče, sasvim tačno, ali šta je sa biljkama? Imaju li svijest? Ili je imamo samo mi, ludi ljudi? - pravio je Mućo neobičnu zavrzlamu zbunjujući djecu ironijom o ljudima.

-          Onda je život osjećanje o postojanju. - sijevale su duboke misli iz dječjih užarenih glava koje je Mućo nekom neobičnom snagom uspio zapaliti.

-          Potpuno tačno. - oduševljavao se Mućo odgovorima. - Ali ima li sve živo osjećanja? Imamo li mi svi to što život znači? - vodio je Mućo dalje djecu u zapetljani labirint onoga što se zove život. Djeca su nagađala dalje sa neobičnim oduševljenjem i upornošću da istjeraju problem na čistac i žudeći da Mućo potvrdi makar djelimično njihova razmišljanja. Bilo im je vrlo važno hoće li on biti saglasan i hoće li se složiti sa njima. A on je uvijek potvrđivao svako mišljenje ali istovremeno nalazio i manjkavosti. Vrtjeli su se u krug neobičnih pitanja i dogovora.

Omer je slušao zatvorenih očiju. Kao da je tražio odgovor u svojim snovima. Odjednom dječak otvori oči, podiže ruku kao da se proteže iz dubokog sna i mirno reče:

-          Ovaj život je san o drugom životu kao u snu. - Nastade muk. Igor i društvo se nasmijaše. Mućo se prestade smiješiti. Njegovo ozareno lice dobi neku mrtvu masku ozbiljnosti. Njegove sive oči zatreptaše pri susretu sa Omerovim pogledom koji kao da je izronio iz drugog svijeta o kom je govorio. Osjetio je Mućo i bol i patnju i čežnju i muku i utočište i tugu i veselje i ushićenje i ravnodušnost i ljubav i mržnju i misao i prazninu i život i smrt u ovim riječima koje kao da je neko iz sna izgovorio kroz Omerova usta. Iznenadio se , bio je zatečen, koliko su precizno ove riječi pogađale njegove misli. Mislio je da je sam sa svojom tajnom u svom svijetu. Odjednom je saznao da nije sam, da i drugi tragaju i da im je podareno saznanje. Sve do sada uvjeravao je sebe da nije siguran u svoju tajnu. Sad kad nije bio sam, sad kad je vidio pogled iz sna u dječakovim očima, iz sna  koji je i on često sanjao, spetljao se, nije se znao postaviti prema sebi sličnom.

-          Svi ste u pravu. - rekao je Mućo. - I ovo što on rače je vrlo interesantno i možda ponajbliže istini. - Otimao se Mućo da potpuno prizna. Jer šta će mu ostati kad dobije potvrdu o istini i prestane da traga. Bojao se da neće ostati ništa od ovog što sad zove svojim životom.

Nacrtao je kredom krug na tabli. Prepolovio ga kroz središte i rekao:

-          Ovo je život. I jedan i drugi i sve ono o čemu ste govorili. - Dugo je govorio o krugu, životu, o rođenju , o smrti, o granici između snova i života, o duši i tijelu, o duši poslije tijela, o njenom prepiranju kroz vječnost kao što se prljava voda prepire kroz zemlju. Djeca su slušala otvorenih usta najčudniju i najzanimljiviju lekciju u svom školskom životu. Manje ili više poznavali su onu gornju polovicu kruga koja je ličila na putanju sunca sa njegovim izlaskom kao rođenjem, a zalaskom koji je predstavljao i smrt i neko novo rođenje. Onu drugu polovicu vječnog kruga nisu poznavali. Svi su na ovaj ili onaj način razmišljali o tome, ali nikad ni sa kim nisu razgovarali o toj tajni koja se zove smrt. A evo, profesor Mućo govori o tome kao o rođenju, kao o preseljenju, kao da je to najobičniji krug nacrtan kredom na tabli. Slušali su najfantastičniju bajku o drugom svijetu iz snova koju je profesorova usijana glava mogla izmisliti, o životu poslije života, o lutanju duše kroz beskraj, o tunelu na čijem je kraju neobična svjetlost, izvor i utočište ljubavi, o susretu sa rodbinom i prijateljima koji su ili nisu našli mir i spokoj u svjetlosti ljubavi, o sporazumijevanju mislima u svijetu bez materije, o lutanju i traganju o apsolutnoj istini, o konačnom saznanju.

Mućo se bio toliko zanio svojim nevjerovatnim ali zanimljivim maštarijama i ushićenjima koje bio pokupio Bog zna odakle, da nije ni primijetio da su djeca iako opijena onim što je pričao bila pomalo i uplašena čudnim izrazom njegovog lica i očiju. Oči su mu sjale iskačući bljeskom iz očnih duplji, a lice poprimalo izraz vriska, kao da je u jednom jedinom vrisku želio da istrese sve iz sebe, sve nakupljeno , nataloženo, obzirima potiskivano. Drhtao je, tresao se, mahnito razmahivao rukama, uporno crtajući krug u zraku i dijeleći ga na dva dijela. U razredu je sada vladao zastrašujući muk, niko se nije usuđivao progovoriti, samo je Mućo pjenio pokušavajući panično da dočara djeci svoju viziju odgovora na pitanja za kojima je tragao čitav svoj zanesenjački život.

Iz te lude zahuktalosti opčinjenog čovjeka trže ga niko drugi do Omer:

-          Nemojte govoriti o tome, profesore, neće vam donijeti dobro. - rekao je mirno Omer na opšte zaprepaštenje svih. Mući se ruka zaustavila na tački kruga gdje sunce zalazi, gdje se tjelesni život gasi, naglo je prestao govoriti, ukočivši se široko otvorenih usta i razgoračenih očiju. Zvonilo je za kraj časa ali se niko nije micao.

Stajao je Mućo tako nekoliko dugih trenutaka kao da je želio urezati tu sliku u dječje pamćenje, a onda je bez riječi izašao iz razreda, zastavši malo na vratima i nasmiješivši se. Omeru se učinilo da se nasmiješio njemu. Svima se učinilo da se baš njima nasmiješio i to ih je prodrmalo iz opšte opčinjenosti. Značajno su pogledali jedni u druge, a pogled im je govorio "ovo je pravi nastavnik". Samo Omer nije ni u kog pogledao. Bio je zbog nečeg sumoran, bezvoljan, skrhan, ali na to niko nije ni obraćao pažnju. Djeca, momci i djevojke, otišli su na odmor živo diskutujući protekli čas. Nikad do tada nisu tako živo raspravljali o nekoj lekciji iz istorije ili bilo kog predmeta.

Sutradan se u školi šapatom pronijela vijest: - Mućo se ubio!-

Šuškalo se da je uzeo preveliku dozu. Djeci nije bilo jasno "preveliku dozu" čega ali im je zvučalo strašno i pomalo mistično. Neko je prokomentarisao "budala, drogeraš, nije znao da živi", a Omer je uzvratio da su budale svi oni koji tako misle. Umalo da nastane gužva oko toga, ali su ipak ostavili Omera na miru, malo zbog posljednjih zbivanja oko dječaka, a više zbog nekog luđačkog sjaja u njegovim očima.

Omer je prestao da kontroliše svoje snove i počeo da vodi dnevnik. Često je sanjao profesora Muću.

ET,

Iz romana «Let kroz snove»