Nafaka

Sjedim i dumam sta mi je nafaka.

Rekose mi da je imam i da cu je naci.

A ja je ne nadjoh i ne sretoh nigdje,

osim ako nije u ovoj pjesmi (ili prici).

Svak ima svoju nafaku, samo je treba naci, slusao je Midho starog Asifa kako besjedi okupljenoj seoskoj djecurliji dok su cuvali ovce u podnozju Velikog Vrha..

Nafaka je sreca, ljepota i dragost, milina i radost, govorio je Asif, a krzljavi Midho nista od toga nije dozivio, cinilo mu se.

Nafaka cesto ceka covjeka tamo gdje se i ne nada, raspredao je Asif.

A gdje li je to, pitao se Midho.

Ponekad nafaka nece ni doci covjeku ako je ne potrazi sam, mudrovao je stari Asif  i uzivao u razgoracenim djecijim pogledima.

A gdje bih je ja isao traziti, mislio je Midho.

Nafaku ces naci ako ides za svojim srcem, razvezivao je stari mudrijas misao koju je mozda negdje i procitao.

Kako ici za srcem, zbunjivalo je Midhu.

Ako podjes traziti ono sto volis sigurno ces ga kad- tad naci, objasnjavao je seoski filozof kao da je cuo Midhino pitanje.

Mnogi su otisli iz sela i vise se nikad nisu vratili, ali su nasli svoju nafaku, bilo je zadnje sto je Midho zapamtio iz zamrsenog  Asifovog mudrovanja o dalekoj sreci i bijelom svijetu punom nafake.

Te noci dugo nije mogao zaspati. Prevrtao se i znojio, mastao i lomio se, odlucivao o svojoj nafaki. Kada je pred zoru konacno umoran zaspao, sanjao je cudan san.

Veliki rogati ovan, njegov ponos, najjaci megdandzija na planini, pricao mu je cudnu pricu, o svojoj nafaki.

„Bio sam krzljavo i metiljivo jagnje, oca i ne znam, a majku mi zaklali ljudi. Svi u stadu su me tukli, rugali mi se i progonili me dalje od socne trave. Molio sam se Bogu da i mene ljudi zakolju jer nikakve nade nisam vidio. A onda, kada sam pristajuci za stadom izasao na Veliki Vrh i vidio nepreglednu dolinu sa puno zelene trave, odlucio sam da krenem. Dugo sam isao preko potoka, sikara i suma dok nisam izbio na jedan proplanak sa kojeg nisam znao na koju cu stranu. Stao sam tu da cekam sudbinu. Smrklo se i ja sam zaspao. Probudio me vreo dah. Neki pas me nasao i prijateljski me lizao po licu. Ubrzo je iz sume izasao i covjek sa puskom. Nasmijesio se psu, a i meni, ucinilo mi se. Dugo me je dobri covjek hranio kozijim mlijekom, ovaca nije imao, i ja sam ubrzo poceo da osjecam nabujalu snagu u tijelu. Poceli su da mi rastu i rogovi. Kasnije sam sa kozama sumskog dobricine probirao samo najbolju planinsku travu i socne vrhove zbunja. Izrastao sam kao tele, a rogovi se uvili u mocnu spiralu. Milina ga pogledati, govorio bi gazda. I tada je naisao tvoj otac. Kada me vidio odmah je donio odluku da moram biti u njegovom stadu. Dugo je nagovarao mog dobrog sumskog covjeka da me proda. Na kraju je i moj dobrocinitelj shvatio da bi mi najbolje bilo sa drugim ovcama. I tako sam ponovo dosao u selo iz kojeg sam pobjegao. Niko me nije prepoznao. Pun snage, poceo sam se tuci sa seoskim ovnovima i ubrzo postao kralj planine sa krunom od spiralnih, dugackih rogova za kojima su sve ovce uzdisale, a ovnovi im se sklanjali sa puta.

-  Ustaj, sine Midho, moras goniti ovce na Veliki Vrh. Babo ti naredio. Gore je, kaze, najbolja trava. – budila ga je njezno majka.

Popeo se na Veliki Vrh i ugledao nepreglednu dolinu. Krenuo je kao u snu. Isao sumom i sikarama dahcuci i nadajuci se svojoj nafaki. Nesto je ubrzano zujalo na kraju sume, nekakve zujece sjene promicale su, kao grmljavina, putem koji se nazirao iza bukovih stabala.

Istrcao je na put kao jelen, iskocio pred grmljavinu misleci da mu gromoglasni zvuk donosi nafaku.

Nije jos ni osjetio asfalta pod svojim opancima kada ga je veliki kamion smrskao. Veliki tockovi zahuktale sudbine samljeli su njegovu krhku, ushicenu priliku od koje je ostala samo krvava krpa vunenog dzempera i rascijepljena kost cjevanice u opanku.

Kamion je bio natovaren svjezom planinskom travom.

Mozda je u travi bila i neka djetelina sa cetiri lista.

Eh, sto ti je nafaka.