Na sred puta

Često ( prečesto ) mi se činilo da u mom srcu brekće ljubavni drhat dok bi pohotno gledao u lepršavu pojavu ženstvenosti s druge strane puta, čekajući zeleno svjetlo na semaforu. I zeleno svijetlo bi se palilo i ja bih joj odlučno kretao u susret sa namjerom da je zaustavim tu, na sred puta, i da je poput vihora planinskog osvojim, tu na sred puta, između dva semafora, i da je strasno obljubim, između zelenog i crvenog svjetla, i da uživamo sve svoje vječne trenutke sreće, tu na sredini džade, kod bijele crte, i da se volimo dok nas smrt ne rastavi, tu na sred meraje, u sred svijeta, u sred živog života životnog. I ja bih kretao prema sredini puta, korakom teškim kao planina moja rodna, s pogledom užagrenim kao sunčeva zraka, srce kao zahuktali voz penjalo se u grlo  i prijetilo da mi rasprsne lubanju. Išao sam prema njoj i žario pogledom njene obline ispod lagane haljine koja se tanka i prozirna kao paučina lijepila za njenu bronzanu nabreklu kožu. Pogledi su nam se susreli. Opijen žarom mašte pomislih da će stati i da ćemo se spojiti, stopiti, uroniti jedno u drugo i istopiti. Njen pogled probi moju lubanju negdje na potiljku, prođe kroz moj mozak kao kroz prazan prostor, i odluta negdje daleko iza mene, u svoj beskraj. Ošamari me pramenom grivaste crne kose u prolazu, a nos mi prokrvari od udara mirisa ženskog zova i znoja ispod lepršave, paučinaste haljine. Zateturah, posrnuh, htjedoh stati, ali me neki nemir i jeza u srcu odguraše na drugu stranu ulice. Na trotoaru stadoh i okrenuh se. Odlazila je kao što zvijezda repatica odlazi nebom ostavljajući za sobom blistav trag , nedostižna i vječna, ljepša od samog izvora ljepote svoje. A ja sam ostajao okamenjen, nijem, nemoćan i sitan ispod beskrajnog svoda na kojem se još uvijek blistao njen trag.  Ona je uvijek odlazila zvijezdama svojim iz snova svojih, a ja sam uvijek ostajao sam sa žudnjom i patnjom svojom zauvijek prikovan za tešku zemlju. Često mi se to dešavalo i prečesto. Previše je bilo semafora u velikom gradu i previše nedostižnih djevojaka, prozirnih i zvjezdanih. I svaki put sam bio uvjeren da ću ovaj put, ipak, smoći hrabrosti i stati na sred puta i zaustaviti je. Ona, uvijek drugačija, i svaki put ljepša, uvijek je odlazila, kao nemirni leptir u bujno proljeće, leteći lepršavo i tek ponegdje u letu okrznuvši svojom ljepotom poneki cvijet koji ju je željno iščekivao.

Jednom, nakon nebrojenih razočarenja i promašaja, kada sam mislio da sam ipak sazreo i spreman, stao sam na sredini puta, kod bijele crte, i čekao, drhtavo i željno čekao, da i ona stane. I na trenutak je i zastala ( jer sam joj prepriječio prolaz ). Pogledala me pogledom koji je pitao: Šta je seljačino? Šta si zinuo? Šta hoćeš glupane? Odmjerila me od glave do pete zaobilazeći me žurno kao gubavca. Prvi put tada sam izistinski osjetio njen teški, ponižavajući pogled koji mi je slomio kičmu i umalo ugasio iskru nade koja se palila na svakom semaforu.

Zaobišla me i prošla, hladna i nedostižna. Stajao sam i gledao za njom, pogledom očajnog davljenika i glupog smetenjaka. Prolaznici su me zaobilazili i smiješili se ironično i sažaljivo. Ona je odlazila ponosna, gizdava i puna  sebe. Osjećala je sigurno mačeve mog pogleda na leđima, na repu zvijezde repatice, ali njena čula bila su nedodirljiva. Ja sam uporno stajao, ni sam ne znajući zbog čega više. Stajao i čekao nešto ( ni sam ne znajući šta – čudo možda). Sunce me peklo i pogledi prolaznika, a ja sam tvrdoglavo stajo, gledao za njom i puštao da sve više tonem ne bi li se ugušio u toj nabujaloj rijeci svog neuspjeha koja je prijetila da me proguta valovima srama i poniženja. Ona je odlazila, udaljavala se sve više nedodirljiva i nedostižna. Nešto je umiralo u meni, prijetilo da se ugasi , da utrne, da usahne, da stane i više se nikad ne pokrene. Uporan, tvrdoglav, prestrašen i bez nade, stajo sam ne znajući šta ću sa sobom i kuda ću. Da li da ostanem i umrem tu nasred puta, ili da krenem i crknem negdje usput kao ustrijeljen pas? Molio sam Boga i grom da me trefi. I Bog, ko Bog, usliši moju molitvu i trefi me grom. Ona se okrenu, nedostižna i nedodirljiva, i nasmiješi se (čini mi se). Postaja malo blažena i ode dalje. I ne okrenu se više. Ja sam stajao , a u ušima mi nešto strašno zvonilo.

 Kolona auta je stajala i trubila nervozno, čekajući da se budalasti seljak sklone sa puta.

Prenuo sam se i pošao dalje.

Od tada sam je redovno sanjao. Ali nikad je nisam imao. I sada, jedan vijek poslije, napisao sam joj svoje prvo  i zadnje ljubavno pismo.