Duh ogledala

I Bog stvori čovjeka prema slici svojoj, cerio se Smajo ( Majo, tepao je sebi )  svojoj uskvasaloj figuri u ogledalima uramljenoj sobi svojoj. Odselio je od roditelja, (nije više mogao trpjeti njihovu naivnost i glupost) prekoračio je prag dječaštva sa slikom sebe sama kao svoga Boga u svojim očima, iz naivnog preselio u suludo doba, iznajmio sebi sobu u najotmjenijem dijelu grada gdje je živio krem pokondirenosti i umjesto novim tapetama, obložio svoju sobu ogledalima.

Prvo što bi jutrom radio, bilo je da napravi horoskop dolazećeg dana gledajući svoju sliku u ogledalu. Pogledom u ogledalo čitao je iz sjaja u očima moć ili nemoć svojih nakana. Određivao je uspjeh ili neuspjeh novog dana prema silnicama koje su iskrile iz zelenkastožutoplavosmeđkastih očiju koje su imale moć da mijenjaju boju prema njegovoj želji ( ili raspoloženju, možda, uglu gledanja na svijet, život i stvari ). Prema sjaju na savršeno skladnom, moćnom, koščatom licu jakih jagodica, oštra i silna nosa, isturene, odlučne brade, idiotski prelijepo skrojenih usana, prema odrazu neke unutrašnje ljepote i sklada na njemu, određivao je da li tog dana ima moć da ostvari svoje naume ili ne. I nikad ne bijaše ne. Do daske je vjerovao svom Bogom izvajanom tijelu, prekipjelom od snage i siline, prevelike volje i želje, suludog samopouzdanja, umišljene neodoljivosti, pohlepne samodopadljivosti, tijelu zarobljenog razuma narcisoidnog voajera.

Nikada mu nije palo na glavu da je slika u ogledalu obrnuta i, možda, naopaka.

Osim što je neizmjerno volio sebe, činilo mu se da voli i sve žene, i ružne i lijepe, i mršave i debele, i male i velike, i plave i glupe, i.... Sam je sebe nazivao hladnim rasplodnim vjetrom što jezdi ( ili jaše na svojoj umišljenosti ) svijetom i oprašuje raznobojne, mirisne ženske cvjetove. U svima je nalazio neku car, zamjerke je zanemarivao. Taj hladni sakupljač trofeja (kako je sebi volio tepati pred ogledalom) imao je i svoju evidenciju ( kartoteku oprašenih cvjetova ), što je, ustvari, bio njegov crni dugački češalj pun recki. Gledao je u nekom filmu da kauboji urezuju svoje žrtve na dršci revolvera, a pošto on nije mogao to isto raditi na svom obrezanom pištolju, učinilo mu se prikladno da recke urezuje na češalj kojim je gladio i milovao svoju bujnu, bezbojnu ( a raznobojnu ) kosu koja je kao i oči imala moć da se presijava u raznim bojama. I zaista je bila pri korijenu crna, da bi njeni valovi prešli u zlatnosmeđu, pri vrhovima pramenova potpuno nježnu, svijetlu kosu. Volio je da zamišlja da mu glava gori u plamenu njegove valovitogrivaste kose što je vjetar, igrajući se njome, ponekad, zaista, i dočaravao.  

Živeći tako raskalašeno pod plimom i osekom mora žena, što je i bio njegov san, ipak je počeo da se jede zbog naročitog nemira u slućenoj duši i vječite gladi njegovog velikog putenog (k…….) ega. Prokletstvo njegove ljepote ( kazna zarobljenog uma, pa i srca ) bilo je i njegova željena suština i njegova slućena praznina. Volio je on tu životinju seksa u sebi i bunio se žustro što mu se počelo činiti da u njegovoj životnoj kuli ( tvrđavi putenosti ) ipak nedostaje po koja dasaka ili bar klin.

A onda je sreo Džejlanu (Lanu, samozvanu). Hodala je svijetom kao da ga posjeduje. Visoka, zgodna, prelijepa, neopisiva, daleka, nepojmljiva, nedostupna i nedohvatljiva kao još neviđena svjetlost zvijezde-boginje u sazviježđu sušte Ljepote dalekog beskrajnog savršenstva ( i neviđene oholosti ).

Tog jutra, gledajući se u ogledalo, poželio je nemoguće. Poželio je da posjeduje to njeno posjedovanje svijeta. Njegova slika u ogledalu mu je, kao i obično, rekla «ti to možeš ako iko može».

Znao je vrijeme kad ona prolazi parkom od svog fakulteta do svog stana u krem mahali. Naoružan neodoljivim narcisom, razastro je svoju visoku sjenku po putu kojim je trebala proći i čekao u neosjetno napetom blaženstvu lova.

 -    Prolomićeš zemlju korakom. – samouvjereno, šeretski prepriječi joj put pod nogama mrežom osmijeha, riječi i izvijanja bogovskog tijela.

Nije ga ni pogledala.

Pogleda uprta u beskraj svoje oholosti, parajući nosom nebo, isturenim, savršenim grudima pokida njegovu mrežu kao paučinu i odnjiha nabreklom, kameno-oblom stražnjicom. Njegovoj slici u ogledalu ne bješe ama baš  ništa jasno. Razli se i izblijedi, učini mu se da nestade sjaja svemoći, i bi mu teško, do neba i do groba teško.

Lana je prošla visoka kao oblak, ali su joj misli ostale na pojavi njegovoj savršenoj, krajičkom oka joj uramljenoj. Nije mogla stati, ta ona je nezaustavljiva u svojoj putanji zvijezde arogancije, ali je poželjela da je on sustigne, da se okreće oko nje, da ga zarobi gravitacijom, da vlada njime, da joj bude satelit. Da se je mogla okrenuti ( od svoje oholosti ) znala bi da ide za njom nesigurna koraka, na sigurnom odstojanju kao pas lutalica.

Tog dana ( baš tog dana, kad Bog hoće ) umjesto kući, ona svrati u «Bijele dvore», kafić za odabrane. Čuvar ulaza, velika ljudina, obrijane glave sa tamnim sunčanicama koje su štitile maloljetnike, nižerazredne i nepoželjne goste od njegova strašnog pogleda, se zbuni njenim zaokretom i prije nego se snađe, ona prođe kroz njega, uđe unutra ne pogledavši nikog i sjede za sto do prozora. Čekala je sudbinu i konobara. Konobar dođe, ona mu bez riječi pokaza prstom na kapučino, a sudbina sa zlatnom kosom ne dođe.

Učini joj se da je sjedila dugo i gledala u bezličnu masu što je promicala. Rasrdi se na sebe i ustade da krene, a on se pomoli na vratima. Kad lavina krene, nema vraćanja. Kresnuše se rubovima pogleda u mimohodu. Ona izađe na vrata, a on sjede na njeno mjesto. Dođe mu da zagrize jaja. Ona je zaboravila svoje misli za stolom, ali se nije vraćala po njih, tvrdokorna. On naruči špricer i prosu ga u grlo. Nekakva rosa mu orosi trepuške. I teško mu bi kao da sahranjuje svoju sliku u ogledalu. Otišla je, kad je on ušao, bježala je od njegove nasrtljivosti, zaboli ga u mozgu od pomisli.

Lana je sjedila sama u stanu i maštala o svom sutrašnjem putu kroz park od fakulteta do stana kuda je svaki dan prolazila najmlađa, najljepša, najviša, najpametnija, najnedostupnija i najusamljenija profesorica u svijetu. Nije vjerovala da se danas dogodilo čudo. Muškarac, pravi muškarac, pomalo iz njenih snova joj se obratio sa očitom dugo priželjkivanom namjerom. A ona, prepametna glupača je samo prošla prepuna sebe i svog prokletstva. Poželje da vrati film unazad da ispravi grešku. Ah, pusta želja i kajanje.

Majo je sjedio skrhan u «Bijelim dvorima». Prvi put je doživio totalni poraz, prvi put ga žena nije ni primijetila, njega savršenog i neodoljivog, ama nikakvog znaka ni trzaja na njenom licu nije mogao uočiti. Taština je boljela do koštane srži. Te večeri se pijan vratio u sobu sa ogledalima. Slika u ogledalima je bila zamagljena, nejasna i mračna. Nije se čak usudio ni sijalicu da upali. Ružno je sanjao da mu se ogledala rugaju, da su se pootkidala sa zidova i da su napravila lomaču na njemu.

Sutradan, prvi put zakasni na svoj konobarski posao u «Ludoj kući». Gazda se ljutnu, ali mu brzo oprosti jer je znao, njušio je,  da njegov napuhani konobar ipak privlači maloumni i malodobni ženski svijet u njegov kafić. Na poslu ga je gušila čudna tjeskoba. Kad je bilo vrijeme, slaga da mu je zlo i ode sa posla da je čeka. Sjeo je na klupu i čekao. Naišla je daleko zamišljena.

-    Volio bih da sam vjetar, da mogu stići tvoje misli, - prepoznala je njegov jučerašnji glas i odlepršala poput vjetra naizgled nedodirnuta riječima. Pokajala se čim je prošla, ali se nije mogla oduprijeti nekoj sili što joj nije dala stati i spustiti se na njegov nivo. On je htio jezik da pregrize. Nestala je u masi. Nije pošao za njom. Noge nisu htjele. Misli su mu u zemlju htjele propasti.

Te večeri gađao je pepeljarom svoju sliku u ogledalu. Ogledalo ciliknu i na njemu se razape paukova mreža koja ulovi njegovu sjenku. Rupa u sredini ogledala pojede mu pramen kose i izbuši lubanju. Nije mogao zaspati od bola u ogledalu.   

Ustao je rano i prvi put iz neobjašnjiva straha ne pogleda u ogledalo. Prvi put, nakon svoje ego-ere, ne napravi sebi horoskop dana, već ode mahmuran od nesanice da je s jutrom čeka u parku. Mora proći na posao, možda je ujutro bolje volje, nadao se.

Njene potpetice zakuckaše mu po lubanji.

-          Ako prođeš opet, proći će nam život.- jeknu.

Nigdje ne odjeknu. Igra je bila već prešla u inat. Prije bi umrla nego popustila, smilovala se i smekšala ( a željela je, itekako je željela, prokleta ). Prođe pored njega kao pored pasjeg govna, učini mu se. To preli čašu i on ode da otpije preljevak. Ne ode tog dana na posao nego se skoro uguši u čaši. Popodne ga neka tanka nit pijanog nagona sprovede do parka. Zaspa musav na klupi čekajući je. Naišla je, pogledala na klupu, spavač joj se učini poznat i prođe ( nikad kući ne došla ).

Svaki dan ju je čekao na istoj klupi, a ona više nije prolazila tuda. Bojala se i njega i sebe i svojih misli i osjećanja, prokleta.

Nađoše ga jedne zime smrznuta i ukočena na klupi.

Ona je dugo, do usidjeličke penzije, prolazila tuda i pogledala u prazninu na klupi.

Kad je osjetila da joj se primiče čas, ode i sjede na klupu da se sa njom oprosti. Dugo je, prazna i pusta, sjedila na njoj, dok se nije pretvorila u bronzanu statuu.

I danas njeno bronzano tijelo sjedi na istoj klupi u parku. U njenom pogledu je ista oholost i isto prokletstvo koji zagolicaše čuvenog parkosjedioca da im nađe korijenje, napiše žalbu u priči i nacrta pouku.