Nagrađena priča - Književna nagrada «Zija Dizdarević» 2006

Smijeh u sebi

Rekli su mi da se ponašam čudno. A, kad su mi napokon rekli i kako, jer ja nisam znao kako čudno, pomislio sam da to nije čudno. Po onome što su mi pričali ponašao sam se mahnito, što bi rekla moja nena. Nenu sam tek ovog ljeta ponovo upoznao kad smo išli u Bosnu. Bio sam je zaboravio. Mama i ja smo već dugo u Norveškoj. Sami. Često mi je pričala o neni sve ove godine dok smo slušali vijesti o ratu koje nisam razumio, a ja sam se samo sjećao nenine šarene šamije i dimija u koje sam se često zamotavao, lica se nisam mogao sjetiti. Ljetos sam vidio da nena nije kao stare žene ovdje, ne nosi naočale, oči joj nisu plave, više imaju boju zemlje iako su zbog nečega uvijek vlažne, lice joj nije ničim namazano, a koža joj je nekako gruba i zgužvana kao zemlja, kao reljef  Bosne kojeg mi je učiteljica jednom pokazala.

U školi pričam samo sa Knutom i učiteljicom iako sada već znam norveški bolje od mame. Učiteljica se zove Rita i uvijek je nasmijana. Ne znam zbog čega je uvijek nasmijana. Volio bih da je i moja mama takva. Rita liči na sunce. Sve se na njoj sjaji, i svijetla kosa, i čelo bez ijedne linije na njemu, i oči su sjajno plave, i zubi joj sijaju, i uvijek je nasmijana. Moja mama se ne zna smijati. Smijala se samo u Bosni kad su mislili da ja spavam pa se ona i babo škakiljali. Tad se gušila od smijeha. Sada, samo ponekad razvuče usne kad me gladi i govori da imam babovu kosu. Te njegove kose se samo i sjećam. I ruku, ponekad. Tako crnu i oštru kosu ko u mog babe ovdje niko nema. A u njegove ruke sam mogao čitav stati. I mama je često nestajala u njegovim rukama. Kad bi je zagrlio, i duga kosa i vrat i leđa su nestajali u njegovim rukama. Ja bih tada hinjkao, htio sam i ja da se sakrijem u njegove ruke. A htio sam i da pusti mamu. Ne znam ni šta sam htio, ali znam da su mi se smijali. Mama se više ne smije glasno. Ne znam ni da li se u sebi smije, ni kako se to u sebi može smijati, ali često mi se čini da mi se smiju zato što je u mojoj zemlji rat i što ja ne znam norveški kao oni. Glupa zemlja, samo se u njoj ratuje, jedva sam razumio da su govorili kada sam odgovarao na pitanje ”odakle sam”. Tada bih se izgubio, a poslije bi mi govorili da sam se opet ponašao čudno. Znam samo da mi nešto zalupa i zahuči u glavi i da se moram braniti od sramote i kao da sam ljut na čitav svijet.

Mama me poslije pita ”šta je bilo”, a ja samo znam reći da mi je zalupalo u glavi kao kad je kod nas na vratima zalupalo one noći. Ona mi je tada uplakana objašnjavala da je babo nešto popravljao vrata. I zbilja mi se učinilo da sam tada vidio razvaljena vrata, ali ja znam da su te noći odveli baba. To mi je poslije rekao Mirza iz vrtića kad smo se negdje dugo vozili autobusom. Samo mame i djeca. Nijedan babo nije bio u tom autobusu. Mirza je bio godinu stariji od mene i rekao mi je da je vidio kako neki bradati odvode njegovog babu, a kroz prozor je vidio da odvode i druge, pa i mog. Poslije lupe te noći, kada sam vidio razvaljena vrata, neki ljudi su me otjerali u moju sobu. Ja sam se zavukao pod jorgan. Bilo me je strah razvaljenih vrata i što nema babe da ih popravi, i što neki ljudi, među kojima je bilo i bradatih, nešto psuju i galame na mamu, a ona ih nešto moli i jeca. Poslije se više nije čulo njeno jecanje, samo su oni nešto hroktali, stenjali i govorili da je dobra, da je tvrda i da ujeda balinkura. Mama jes bila dobra, samo me jednom istukla kad sam ono donio Mirzin autić iz vrtića, a zašto su govorili da je tvrda i da ujeda balinkura, ne znam. Kad sam je jednom pitao, samo me je pogledala strašnim pogledom i pobjegla u kupatilo. Nisam je više nikada to pitao jer je dugo jecala u kupatilu. Čuo sam to iako je odvrnula tuš. Ponekad mi se činilo da mi se ovdje u školi i zbog toga rugaju i u sebi smiju. Čudno, ja se poslije ničeg ne sjećam, a svi mi govore da se ponašam čudno.

- Mama, a što je babo ostao u Bosni? Što nije pošao sa nama? - pitao sam je jedno veče dok je zamišljena gledala neku seriju. Prvo me pogledala vodnjikavim očima pa ko ljutito rekla (a ja sam znao da se ona ne ljuti nego nako samo govori da joj bude lakše):

- Sto puta sam ti rekla da je morao ostati, da mu nisu dali da izađe iz grada, da su ga… pusti me da gledam na miru! - a nije mi rekla sto puta. Pričala je nekima da i ja čujem neku čudnu priču o nekim zlim ljudima s kojima je moj babo morao poći, ali kao da ni sama nije vjerovala u to što priča i kao da se stidjela nečega, u svom pričanju bi se samo ražestila i nikad to nije ispričala do kraja da se može razumjeti. I tada se samo naljutila jer nije znala šta bi mi odgovorila i nastavila je gledati u televizor.

Ustvari, često mi se činilo da i ne gleda seriju, jer, kad bih je ponekad upitao šta se dogodilo u sinošnjoj epizodi koju nisam stigao gledati zbog terninga, čudno bi me pogledala i nije znala odgovoriti. Karate trening je bio učiteljicina ideja. Ti treninzi, koje sam zbilja poslije zavolio, trebali su da me isprazne i da se ne ponašam čudno. Mama je to prihvatila poslije mnogih odlazaka u školu s tolkom* Ahmedom koji je davno došao u Norvešku. Poslije je taj Ahmed stalno zvao telefonom, a jednom je i došao kod nas. Meni je donio autić na baterije i stalno me tjerao napolje da se igram. Mama mi nije dala da idem napolje nego je htjela da se igram u kući. Ahmedu to nije bilo drago. Oni su pili kahvu i nešto pričali pogledajući u mene. Kad su prestali pogledati u mene, ja sam ipak poželio izaći napolje da probam autić. Domalo zatim mama je sva raščupna istjerla Ahmeda iz kuće koju su nam dali u Norveškoj. Vrištala je nešto za njim što nisam razumio, a on je ko  dijete pobjegao niz put.

Sa Knutom sam pričao, iako ga nisam ispočetka razumio, zato što je ličio na Mirzu. Mirza je sa svojom mamom otišao u drugi grad i više ga nisam viđao. Jedino je Knut imao tamnu kosu i velike kestenjaste oči kao Mirza, svi ostali su bili plavokosi i plavooki, neki su čak imali i crvenu kosu i bili pirgavi kao naš Pido iz vrtića. Iako ja nisam znao, kažu da je samo Knut bio pošteđen mojih napada čudnog ponašanja.

Učiteljica me voljela i pazila. Htjela je da me i drugi vole, ali se meni činilo da mi se samo rugaju i smiju u sebi. Zato nisam s njima ni pričao. Knut se nije smijao u sebi i s njim sam pričao. On se jedini nije smijao ni kada sam prvi dan na njihova čudna zapitkivanja odgovarao na svom jeziku jer sam mislio da oni mene razumiju iako ja njih ne mogu. A oni su se smijali. Svi osim Knuta i učiteljice. Njih dvoje kao da su razumjeli moj jezik. Učiteljica je siktala i šištala na one što su se smijali. I ja sam im pokušao reći na svom jeziku da ništa nije smiješno, a oni su se još više smijali. Samo Knut i učiteljica nisu. Knut me je gledao ozbiljno kao da razumije sve što govorim. Iako ništa nije razumio, osjetio je, priznao mi je poslije. Učiteljica je sve više bila ljuta na drugu djecu. Kada sam iznenada sjeo i zbog nemoći zaplako, i njoj su se plave oči orosile. Nastao je muk, niko se više nije smijao. Čuo sam sebe kako jecam, kao da je mama jecala i molila nešto bradate ljude, čuo sam i muk koji je nastao, čuo sam dahtanje, čuo sam ruganje, čuo sam kako neko hrokće smijući se, čuo sam stenjanje i mamino jecanje, čuo sam kako se djeca koja su sad nijemo gledala moje suze smiju u sebi, tresu se, nadimaju da puknu. I onda više ništa nisam čuo, samo sam s plafona visoke učionice vidio sebe kako plačem dok svi nijemo gledaju u mene, onda sam vidio (nisam čuo nego samo vidio) da i mama kod kuće plače i nena u šamiji plače iako joj nisam vidio lica. Tada je nešto zalupalo i zahučalo u ušima. Još mi se samo učinilo da stojim, kao Mirza, na prozoru i gledam kako odvode baba i onda sam se izgubio.

Pričali su mi poslije kako sam se čudno ponašao. Ja se ne sjećam gotovo ničega. Sjećam se samo da sam poslije dugo sjedio sam sa učiteljicom u nekoj sobi i da je ona dugo otvarala svoja lijepa usta. Dala mi je nešto gorko da popijem i dugo je sa nekim pričala telefonom. Onda je došao neki čovjek. Čim se pomolio na vratima, učinio mi se poznat iako ga nikada do tad nisma vidio. Obradovao sam se kad je rekao, ko moj babo, ”kako si momčino”. Onda mu je učiteljica dugo nešto govorila, a on to kazivao meni na našem jeziku. Nisam ih ni slušao, samo sam ih gledao, ali mi je ipak bilo jasno da se nešto čudno dogodilo.

Poslije smo se vratili u razred. U razredu je bio muk. Niko ništa nije govorio, samo su me svi zagledali. Sa mnom u klupu sjeo je i taj čovjek, tumač Ahmed, i govorio mi učiteljicine riječi: Djeco, morate razumjeti, Adnan je danas prvi put sa nama i prvi put u školi jedne zemlje čiji jezik ne razumije. To je kao…   Čudno je zvučalo moje ime u njenim ustima. Kao da ga prvi put čujem nakon rođenja. Shvatio sam da govori o meni, pogled mi se susreo sa Knutovim. Klimnuo je glavom zbog nečega. Bio sam mu zahvalan iako nisam znao zašto je klimnuo.

Učiteljica je dugo pričala, djeca su oborenih glava šutjela i kriomice, stidno, zirkali na mene. Ahmed mi je šaptao njene riječi na uho. Iz usta mu je sa poznatim riječima dopirao miris duhana, ali mi to nije smetalo. Taj miris imao je i moj babo.

Niko mi nije htio reći, šta se zapravo dogodilo tog dana u školi. Samo su mi govorili da sam se ponašao čudno. Mama je plakala dugo u noći kad su je pozvali u školu i kad joj je Ahmed dugo nešto objašnjavao. Od tada sam sa Ahmedom i mamom često išao kod nekog doktora koji me nije pregledao nego mi je samo postavljao čudna pitanja.

Nikako nisam uspio da saznam šta se zapravo dogodilo tog dana u školi. Ni mama, ni Ahmed mi nisu htjeli reći na moje zapitkivanje. Čuo sam samo da je i njima pomalo čudno što im ne daju da mi kažu. Učiteljica je rekla da me poštede. Ali čega? Šta se to desilo? Napinjao sam se da se sjetim. Ništa. Samo ona čudna slika koju sam vidio sa plafona.

Dogodilo se to još nekoliko puta. Doktor je vrtio glavom, a ja sam se samo sjećao da su mi djeca nešto govorila i da su mi se smijala u sebi.

Nakon gotovo više od pola godine, kada sam progovorio jezik za koji sam mislio da ga nikada neću naučiti, postalo mi je neobično da me svi ostali, osim Knuta, izbjegavaju. A i sam sam se svim silama trudio da nemam sa njima ama baš nikakvog kontakta.

Babo me je nekad davno (kako sam to bio zaboravio?) zvao Inadžija, a i činilo mi se da sve što se desilo ima veze sa tim mojim nadimkom. Bosanski inat u njemu veći je od škole, rekao jednom Ahmed mami misleći da ga ne čujem.

Pred kraj školske godine, poslije Knutovog rođendana, zamolio sam Knuta gotovo plačući da mi kaže šta se to događa u razredu kad se izgubim i zašto poslije dugo sjedim i pričam sam sa onim doktorom koji je počeo i u školu dolaziti.

Knut me pogledao, vidio, ili kako on kaže, osjetio da se mučim i polahko, ozbiljno kao onaj doktor, mi sve ispričao:

- Kada ti neko od njih (pokazao je na djecu) pokuša prići, obrati ti se, ili ti se nasmiješi, ti prvo umukneš, ukočiš se i gledaš samo u jednu tačku, negdje gore… onda se hvataš prvog što ti je pri ruci i razbijaš, gađaš, udaraš, vrištiš, hrokćeš, stenješ, pa se onda smiješ i jecaš, onda legneš, navućeš džemper na lice i umiriš se. Takav si prema svima iz razreda osim prema meni i učiteljici. Samo da znaš mnogi se već iskreno kaju zbog onog smjeha, mada ima nekih kojima je zabavno da te spopadne ono tvoje. - rekao je tada Knut. Učinilo mi se da sam shvatio.

Počeo sam se smiješiti i obraćati nekima, a oni su zazorno bježali od mene bojeći me se. Nisu mi vjerovali, bio sam drugačiji od njih. I Knut je bio drugačiji, saznao sam poslije, puno poslije. Bio je usvojeno dijete iz Palestine, siroće kojem su se smilovali neki ljudi, moj brat po sudbini.