Enes Topalović, MRTVA TRKA, Pripovijetke, (Bosanska riječ Tuzla), 2007.godina

KAKO SE MIJENJA SVIJET?

    (iz recenzije)

Knjiga pripovijedaka Enesa Topalovića, Mrtva trka čitaoca sasvim sigurno neće ostaviti ravnodušnim.

Eruptivna, puna života, krcata sudbinama, izvezena onako kako su djevojke ranije vezle svoje vezove na bijelim komadima platna; sirova priča o Bosni.

Nemoguće je ne zapitati se kako Topalović zapisuje svoje priče, otkud mu toliko ljudskih nesreća koje je u priču uhvatio, od čega gradi rečenicu, zar je moguće da je tako pažljiv slušalac a mora da jeste jer samo takav jednu ovakvu knjigu može upakovati u korice. Topaloviću se sasvim sigurno ne može desiti stvaralačka kriza kakva je svojstvena piscima sa zapada, ne može jer on je iz Bosne i u Bosni i onda kada u njoj nije.

Početak čitanja knjige nas upliće u svijet priča Enesa Topalovića, svijet u koji ćemo se zaplesti sa radošću i uživajući i smješkajući se čitati Topalovićeve junake, toliko drugačije od onih koji su u literaturi u većini, (mali čovjek, metar i po, veliki osmijeh, vijek i po); i to je ono, pomalo uvrnuto a originalno u pričama čiji junaci se kunu kafanom, kako to radi Zukin otac Halil.

   Iz Enesovih priča vrišti život, smije se, plače, veseli, tuguje; on spašava priču o Zuki, o Razi, o Elvisu sa stotinu imena o Ibri, Selimu i Sajmi, u njegovim pričama grad jede ljude, zaklano janje niko ne oživljava, njegovi likovi su ljudi od krvi i mesa a ne plastične lutke na naduvavanje ili statisti u filmovima koji su tu samo dok su potrebni. U pričama ne fali ni dramaturških elemenata, opisana je uglavnom ruralna sredina, običaji običnih, malih ljudi, njihove sreće i tuge, opisi prirode, karakteri junaka koji su počesto daleko od junačenja.

Priče zadiru u vrijeme socijalizma, kritikuju, svjedoče, ističu anomalije bivšeg sistema i podebljavaju dobre strane istoga. Čuda su takođe nezaobilazan momenat u ovoj knjizi, Topalović voli drugačije ljude, obdarene snagom, energijom, nekim drugim čudom, on analizira snove tako vjerno kao da ih je godinama zapisivao, gleda u karte, u grah i uopće čini se da su mu priče o čudima Bosanskim pravi izazov i da je to tema o kojoj voli da piše i o kojoj će još pisati u nekim narednim knjigama.

Ne treba zaboraviti podatak da je Topalović i nagrađivan za svoje priče; pripovijetka Smijeh u sebi nagrađena je nagradom Zija Dizdarević u Fojnici (2006.godine) u veoma ozbiljnoj konkurenciji.

Do sada je objavio roman: Let kroz snove (2003.) i knjigu pripovijedaka Šapat predaka (2004.)

Piščeva radoznalost od svega je isplela priču i zavirila u duše brojnih prolaznika kroz život, dotakla samo njemu bitne teme ali nije prešutjela ni ništa od onoga što je trebalo otvoreno reći. U Topalovićevim pričama ne nedostaje simbolike (ruža na zgarišu džamije) dječje naivnosti (smijeh u sebi), ironije i samo kritike; i lakše je reći o čemu pisac nije, nego o čemu sve jeste pisao u ovoj bogatoj knjizi priča.

       

Mehmed Đedović