|
||||
| Naslovna | O Autoru | Recenzije | Sadržaj | Info |
| Recenzent | Dr Nihad Agić |
|
Recenzija
Enes Topalović: ”Let kroz snove” , romanLET KROZ SNOVE Ako bismo pokušali odgovoriti na pitanje o ljudskim i stvaralačkim razlozima za pisanje ovog romana, odgovor bi bio jednostavan i ljudski razumljiv - razlog i motiv za pisanje ove jednostavne literarne hronike zacijelo leži u potrebi da se literarnom formom izrazi osjećanje jednog traumatiziranog vremena iz nedavne prošlosti. Opća priča primjerena ovom povijesnom trenutku gotovo je ista za sve, jedino se razlikuju po načinu viđenja i predstavljanja događaja, čime se, u izvjesnoj mjeri, literarne forme i razlikuju od autentičnih, faktualnih. U tom smislu je Enes Topalović svojim romanom ”Let kroz snove” dio opće bosanske priče, dok je specifikum njegove priče u načinu na koji predočava njene izdvojene fragmentarne dijelove. Roman ”Let kroz snove ” podijeljen je u četrnaest poglavlja, a u svakome od njih susurećemo glavnu figuru odnosno figure Jusu i Omera, što omogućuje ostvarenje unutrašnje koherencije romaneskne priče i njeno formalno-stilsko zaokruženje. S obzirom da roman počinje ličnim iskazom Omera kao pričaoca, te njime i završava, dok se cijeli tok romaneskne radnje pripovjeda iz svevideće instance neličnog pričaoca, ostajemo u dilemi o narativnom identitetu pričaoca, što kod čitaoca može da proizvede utisak o neusaglašenosti pripovjedačkih instanci. Ono što možemo zasigurno reći i konstatirati jest okolnost i situacija, da se Jusina , lopatom odsječena glava sjeća prohujalog vremena u kojem traži vrijednote življenja. To je neobična , čak i bizarna pripovjedačka situiacija, koju rijetko srećemo u književnosti - na nju nailazimo, možda, u usmenoj epici ili u nekoj varijanti kod tzv. historijskog pripovijedanja ( Tacit), ali u umjetničkoj književnosti gotovo da je i nema. Dakle, Topalović kao autor iznašao je rijedak ugao s kojeg vidi svijet i s kojeg organizira, u nekoj vrsti viđenja unatrag, svoju romanesknu priču. Neobično i neuobičajeno u Topalovićevoj romanesknoj priči je i to, da se ovdje duša, ili duh, ili svevideće oko, pojavljuju kao instanca, koja govori odnosno vidi događaje u priči - taj sveobjediniteljski duh je, ustvari, Omerova imaginacija i njegova strast da putem stvaralačke imaginacije dopre do kakvog-takvog smisla. To bi bio moj odgovor na pitanje - ko priča?, s tim da je umrla Omerova duša, odvojena od njega,lebdjela kao astralni lik i svevideće oko nad svijetom života, i tako ono što se dogodilo prije njegove smrti, kao i poslije, objedinila u ”knjigu živih i mrtvih”. Ovaj vid organiziranja pripovjedne građe nalazimo kod Nedžada Ibrišimovića u ” Karabegu” ( svevideće oko meleka ) ili kod Th. Mana u ”Izabranicima”, gdje se kao pripovjedač oglašava ”duh pripovijesti”. Nije nevažno istaknuti da je povijesni okvir za ispoljavanje ove priče rat na bosanskom tlu, ali on nije generalna tema niti upadljiv okvir, nego povod da se iskažu neke lične istine, te da se dospije do vječnih istina prosvjetljenja, do neke metafizičke suštine postojanja. Mora se reći da roman, kao umjetnička forma ne živi od vječnih, nego od ličnih priča i istina, i ono što je u ovome romanu dobro i vrijedno jest upravo lična Jusina priča ispričana ”duhom imperfekta”. U Jusinoj romanesknoj priči razlikujemo tzv. seosku i tzv. gradsku fazu, i one teku jedno vrijeme odvojeno, a jedno ,pak, vrijeme isprepleteno. Ova prva , seoska faza, stilski i umjetnički je izdiferenciranija, osobito u govoru, dijalogu, kad likovi ( Jusin otac Rašid ), govore u idiolektu te koriste vokabular kraja iz kojeg potiču. S ovim tipom priče, Topalović u neku ruku zacrtava etno - ili folklornu priču punu živopisnih detalja i upečatljivih govornih obrata. Da je nastavio u tom duhu, dobili bismo suvremenu varijantu kikićevske ili čolakovićevske seoske proze, dok miješanje seoskog i urbanog u romanesknoj Topalovićevoj priči predstavlja , u žanrovskom smislu, novu, kvalitativno drukčiju priču. Međutim tzv. gradska priča ispričana je u nekoj vrsti panoramskog, sintetičkog zahvata, gdje se gube brojne pojedinosti i detalji, koji osnovnom narativu daju čar i ljepotu, pa je odsustvo živopisnog detalja nadoknađeno tipičnim urbanim motivima i temama, kao što su rastakanje ustaljenih obrazaca življenja. Govoreći preko svojih romanesknih figura o razlozima zbog kojih je došlo do ”unutrašnje smrti” glavnog i još nekih likova, autor s pravom ukazuje na pojave atakovanja na jezički, kulturni, vjerski i povijesno-egzistencijalni identitet Bošnjaka, što se lijepo i plastično vidi u favoriziranju riječi bez glasa h ( Alil umjesto Halil, odža umjesto hodža, ašov umjesto hašov itd. ), u grupiranju djece po etno-liniji, te u socio-kulturnim konfrontacijama, koje su znakovito upućivale na predstojeće i nadolazeće prolome. Tu atmosferu svakojakih podjela i konfrontacija autor je iznio kombinujući jezik literature i dramu egzistencije, što romanu daje jednu nesvakidašnju dimenziju epohalnog umjetničkog svjedočanstva. Kao posebno uspjele smatram tzv. predskazivačke motive, koji su u strukturi narativa funkcionalno upotrijebljeni, a tu mislim ponajprije na motiv predskazivanja Rašidove, te smrti njegova sina Halila i njegove žene Havke, kad je njegovih devetnaest bijelih ovaca ojanjilo devetnaest crnih janjadi, nakon čega ubrzo umiru i Halil, i Rašid, i Havka. U tu klasu motiva, u funkciji pripovjedačke analepse i prolepse, spadaju i Omerovi snovi za budućnost, što mu je omogućilo da oduhovi buduće događaje i situacije, te Jusino proleptičko osvrtanje unazad,sa svrhom i smislom retrospektivnog zahvata u životnu priču. Omerova analepsa i Jusina prolepsa sklopile su, tako, cjelovit i zaokružen sklop romaneskne priče, protkane i prožete brojnim moralno-filozofskim komentarima, koji toj priči udahnjuju sjaj vječne istine i daju metafizičku potku. Kad se okonča čitanje romana, ostaje pitanje - može li, i na koji način se to postiže, , opća bosanska priča biti univerzalna, svevažeća, globalna? Mislim da će iz ove Topalovićeve opće bosanske priče o stradanju i traganju za istinom, smislom i ljepotom življenja,ostati upamćeni brojni elementi individualno proživljene,lične priče, te će upravo zbog tih elemenata ova romaneskna priča, sa specifičnom etnografskom kulturom, izboriti mjesto kod čitaoca. Dr Nihad Agić |
|