Naslovna	O Autoru	Recenzije	Sadržaj	Info

Poglavlje I

Poglavlje X

Poglavlje XIV

I tamo i ovdje, i gore i dolje, i sada i u beskraju bezgraničnog nepostojećeg vremena i prostora, u sopstvenoj dimenziji svoje biti u svemu, ulila se Jusova duša u svoj izvor. U jednom jedinom bljesku pogleda svevidećeg oka, u munjevitom prožimanju svih zamišljenih misli, spozna svoj prapočetak i svoj beskraj. Prože ga duh Omerov i on spozna tajnu njegovih snova i zagonetnost zapisa. Njegov očinski nagon pohita da tajnu saopšti malom Omeru, ali Rašidov zagrljaj, nježan i strog, odlučan i blag, snažan i prijatan, čvrst i očinski, prepriječi naum i odvuče ga neumitno u majčino krilo beskrajne ljubavi. Njegova duša se stopi sa Omerovom i Halilovom, zatim sa Havkinom i Rašidovom, da bi sve zajedno potražile Rašidovu majku i oca i tako redom do u beskraj i tako redom do početka i tako redom do kraja i tako redom do Boga i tako redom do malog Omera koga je Raza tješila uplakana i snena. Nema više traganja, njegovo oko vidjelo je sve, njegova misao spoznala kraj i početak, njegova duša osjetila Boga. I bi mu žao što traganja više nema. Mali Omer prestade plakati. Tamo na Vracama odjekivali su pucnji. Razi se cijepalo srce i tresla se na svaki pucanj. Bilo ih je mnogo, sve više i više. Iz orahovičke šume izađe Junuz. Nosio je na leđima polumrtvo tijelo Mirsovo. Niz lice su mu se slivali znoj i suze. Negdje u selu zavijao je pas. Srca junačkih majki se stegoše. Slutila su kuknjavu. Nekako u isto vrijeme na Veliko Brdo spuštao se sivi helikopter sa crvenim krstom na boku. Iz njega istrčaše dvojica ljudi u bijelom. Jedan je u ruci nosio poveću plastičnu kutiju. Ljudi u bijelom kleknuše pored Jusovog trupa. Začu se oštar cijuk mašine koja je rezala kosti. Čovjek sa plastičnim rukavicama na rukama vještim pokretima iskusnog mesara otvori Jusove grudi. Srce je još uvijek brecalo i pumpalo krv kroz mrtvo tijelo. Za tili čas isjekoše i izvadiše taj pulsirajući ostatak života, staviše ga u plastičnu kutiju i helikopter žurno uzleti. Jusov duh nekim posebnim čulom spoznaje pratio je i let svoga srca. Za nešto više od sata, malim, specijalnim avionom, njegovo srce stiže u Beograd. Na operacionom stolu Vojne bolnice ležao je general Ratko Srdojević spreman za operaciju. Istoga dana Jusovo srce ponovo zakuca u generalovim grudima. Izvadili su generalovo staro, dotrajalo, bolesno, zlo srce i zamijenili ga mladim, zdravim, velikim, dobrim srcem. Jusov duh mirno je posmatrao tok događaja. Spokojan i miran nije se uzbuđivao zbog svog srca. Želio je pomoći i zlom čovjeku, ali je istovremeno i znao da će njegovo srce odraditi svoje. Ili će ubiti Ratka Srdojevića ili će od njega napraviti Mirka Milojevića. Jusovo svevideće oko nestade u beskrajnom, mračnom tunelu. Proguta ga svemoćna svjetlost. Neumoljivi zakon odvede njegovu dušu tragom predaka. Zavjesa se spusti. Nije više mogao provirivati. Bio je s druge strane u vječitom miru i spokoju, a sa ove strane je počinjao rat i vječiti nespokoj, stradanja i traganja. Sve ima dvije strane, lice i naličje. Na osnovu onog gore znamo i da je nešto dolje, da nije mraka ne bismo ni za svjetlost znali, da nije ravnodušnosti ne bismo ni ljubav osjetili, nesreća nam kazuje šta je sreća, zlo i dobro vrte se oko iste ose, istina i laž, život i smrt, jedno su sa dva lica. Moje traganje bila je moja patnja i moja strast. I moj život. I moja smrt. I moje rađanje. I moje saznanje.               Završio je Omer svoju labudovu pjesmu.