Naslovna O Autoru Recenzije Sadržaj Info
Poglavlje I Poglavlje X Poglavlje XIV



Omer je sanjao sve češće, sve dublje tonuo u tajne svojih kontrolisanih snova, istražujući sve učestalije mogućnosti koje su mu pružali, budio se iz njih obogaćen uvijek novim saznanjem. Sve češće je u snovima susretao Rašida i razgovarao sa njim. Sporazumijevali su se nemuštim mislima. Nikada Omer nije osjećao veću privrženost strogom ocu kao u tim snovima otkrovenja. Iako je mogao da ih kontroliše Omer je rado puštao snove da ga odvedu ocu, nije ih usmjeravao na drugi cilj iako mu je to često bilo potrebno.

Malo pomalo i snovi su počeli polako da se otimaju. Nisu mogli više da se usmjeravaju gdje je on želio. Neka teška neumoljiva sila vodila je sada njegove snove. Rašid ga je vodio i upoznavao sa generacijama predaka. Od svakog je nešto naučio i zavjetovao se da će proslijediti dalje. Ponekad bi u snovima čitao čudne knjige i zapise koje na javi nije uvijek razumijevao ali u snovima oni su bili razumijevanje samo po sebi. Počeo je da se pomalo gubi u tom svijetu ogromnih saznanja koja su na javi bila težak teret njegovom nemoćnom duhu. A onda je počeo da vodi dnevnik i da bilježi makar i parčad od onog neizmjernog beskrajnog osjećaja saznanja koji je proživljavao u snovima. Nagon sličan potrebi za jelom tjerao ga je da piše. Ispočetka je strahovao pred praznim bijelim papirom i ogromnim teretom za vratom koji je čekao da se pretoči na papir. Strahovao je šta se to sa njim dešava i šta će od svega toga ispasti. Da li će uspjeti vjerno da pretoči na papir ono što mu unutrašnji glas nalagao. U snu mu je bilo sve kristalno jasno i znao je kako da to zabilježi precizno od slova do slova , ali na javi je te sigurnosti nestajalo i morao je da se zadovoljava krpicama prisjećanja iz snova. Zato je njegov dnevnik za običnog čovjeka prezauzetog svakodnevnom stvarnošću ličio na pijano trabunjanje, na mlaćenje prazne slame. Ono što je Omer nespretno bilježio tražilo je srodne duše koje bi u toj praznoj slami našle itekako puno pšenice od koje se mijesi hljeb životnog smisla.

Iscrpljen snovima i neobičnim zabilješkama Omer je sve više gubio kontakt sa stvarnošću i postajao sve izolovaniji. Još se više udaljio od razreda, usamio se, zapao u čamu i ravnodušnost. Svi su ga podozrivo gledali. I sam Nino je počeo da odmahuje rukom i da se ironično smiješi njegovim postupcima koji često nisu imali nikakve veze ni sa čim dječjem saznanju bliskim. Postao je ponovno meta ismijavanja ali sada je izgledalo kao da Omer o tome uopšte nije brinuo, nije tome pridavao nikakvu važnost, živio je usamljen, obavijen svojom tajnom, prezren ali dovoljan sam sebi. Na neobičan način počeo je da prezire sve oko sebe. Bio je prezren i prezirao je. Živio je u svom svijetu. Živio je u dva svijeta.

I Rasim i svi kod kuće gdje je stanovao, osjetili su neobične promjene. Ćutljivi brat se duboko zabrinuo. Nije više uspijevao da uhvati Omerov pogled, kao da je hranio duha u kući, duha koji je jeo ne gledajući šta jede, oblačio se ne gledajući šta oblači, sjedio ne gledajući gdje sjedi, pričao ne znajući i ne brinući se šta priča. Rasim i žena mu bi se samo zgledali na njegove čudne komentare i zapažanja. Iako ništa u tim njegovim upadicama nije ni mirisalo na zlo, nasuprot upućivalo je na ljubav i razumijevanje, Rasim i Refika su ozbiljno razmišljali da odu u Fojnicu kod čuvenog hodže i da mu zapišu.

Kako je to sve počelo nisu bili ni svjesni, tek, Omer je jednog dana došao kući iz škole sa onim svojim naročitim usnulim pogledom.

Tog dana nastavnik istorije je bio bolestan i zamjenjivao ga je profesor Mućo. Svi u školi su znali ko je profesor Mućo. Pričalo se o njemu kao o čudaku, zanesenjaku, pa i čarobnjaku. Svakakve glasine su kolale po školi. Mućo nije nikad do tog dana predavao u Omerovom razredu i pred taj čas vladalo je neobično interesovanje. Djeca su bila čak ushićena i uzbuđena očekujući najčudnijeg profesora na svijetu o kom su kružile nevjerovatne priče. Nikad ništa zlo se o njemu nije govorilo, samo čudno, neshvatljivo. On nije govorio o svijetu i životu koji je manje-više bio poznat, on je govorio o svijetu i životu, čudnom i nepoznatom, fantastičnom, izmišljenom i nestvarnom za smrtnike.

Pred njim je išla legenda o njemu. Ušao je u razred, sitan , neugledan, otrcan, mastan, raščupan, prljav, sa osmjehom na licu. Kosa mu je bila bujna, dugačka, neuredna, narandžasta. Kao da mu je iz glave izbijao neobično narandžast plamen i sukljao uokolo u neurednim bičevima sve do ramena. Iako je bila prirodna, takva kosa bila je rijetkost na ovim prostorima. Mućo je bio nekako rođenjem obilježen.

Bio je čas istorije i očekivali su da će govoriti o Bosni u srednjem vijeku. Ali nije govorio o istoriji, ili možda jeste ali oni nisu razumjeli.

Šta je život? - pitao je iznenada Mućo, mekim glasom, smiješeći se. Djeca su bila iznenađena i zatečena tako običnim, a teškim pitanjem. Zamislili su se svi. Omer je zatvorio oči. Slutio odgovor koji je Mućo htio čuti ali se nije usuđivao reći. Ismijali bi ga, još uvijek je bio preosjetljiv na to. Dugo ih je pustio da razmišljaju, da se muče, sluteći možda, a ne nalazeći pravi odgovor. Prošlo je možda i pet-šest minuta dubokog muka u razredu, a niko nije progovarao. Mućo je ćutao i djeca su ćutala ali su SVI razmišljali. Niko nije prečuo njegovo pitanje i niko nije bio zauzet nekim svojim mislima kao što to često djeca znaju biti. Svi su razmišljali ili o profesoru legendi ili o njegovom pitanju, sluteći da je odgovor tu negdje blizu ali ga ne nalaze. A htjeli su svi, itekako su htjeli, da pokažu Mući da i oni nešto znaju. On je čekao sa smiješkom. Nije ih požurivao. Nino je osjetio i zamku i odgovor na pitanje i usudio se prvi probiti mukli zid tišine.
Ovo sad što se dešava je život. - rekao je pjesnik ipak pomalo nesiguran.
Jeste, a i nije. - presudio je Mućo sa smiješkom, ne dozvolivši da čarolija prvog pitanja nestane tako brzo.

Ohrabrena djeca su počela da iznose svoja najskrivenija mišljenja o životu zbog kojih bi se do prije jednog trenutka plašili da ne budu ismijani. Ovdje kod Muće nije bilo opasnosti od ismijavanja. Sve je tačno, a i ne mora biti.

Život nastaje rođenjem - rekao je neko.
Jeste, ali završava li smrću? - pirio bi Mućo žar vatre koju je zapalio.
Život je svijest o postojanju. - usudio se opet Nino.
Bravo, momče, sasvim tačno, ali šta je sa biljkama? Imaju li svijest? Ili je imamo samo mi, ludi ljudi? - pravio je Mućo neobičnu zavrzlamu zbunjujući djecu ironijom o ljudima.
Onda je život osjećanje o postojanju. - sijevale su duboke misli iz dječjih užarenih glava koje je Mućo nekom neobičnom snagom uspio zapaliti. Potpuno tačno. - oduševljavao se Mućo odgovorima. - Ali ima li sve živo osjećanja? Imamo li mi svi to što život znači? - vodio je Mućo dalje djecu u zapetljani labirint onoga što se zove život. Djeca su nagađala dalje sa neobičnim oduševljenjem i upornošću da istjeraju problem na čistac i žudeći da Mućo potvrdi makar djelimično njihova razmišljanja. Bilo im je vrlo važno hoće li on biti saglasan i hoće li se složiti sa njima. A on je uvijek potvrđivao svako mišljenje ali istovremeno nalazio i manjkavosti. Vrtjeli su se u krug neobičnih pitanja i dogovora.

Omer je slušao zatvorenih očiju. Kao da je tražio odgovor u svojim snovima. Odjednom dječak otvori oči, podiže ruku kao da se proteže iz dubokog sna i mirno reče:
Ovaj život je san o drugom životu kao u snu. - Nastade muk. Igor i društvo se nasmijaše. Mućo se prestade smiješiti. Njegovo ozareno lice dobi neku mrtvu masku ozbiljnosti. Njegove sive oči zatreptaše pri susretu sa Omerovim pogledom koji kao da je izronio iz drugog svijeta o kom je govorio. Osjetio je Mućo i bol i patnju i čežnju i muku i utočište i tugu i veselje i ushićenje i ravnodušnost i ljubav i mržnju i misao i prazninu i život i smrt u ovim riječima koje kao da je neko iz sna izgovorio kroz Omerova usta. Iznenadio se , bio je zatečen, koliko su precizno ove riječi pogađale njegove misli. Mislio je da je sam sa svojom tajnom u svom svijetu. Odjednom je saznao da nije sam, da i drugi tragaju i da im je podareno saznanje. Sve do sada uvjeravao je sebe da nije siguran u svoju tajnu. Sad kad nije bio sam, sad kad je vidio pogled iz sna u dječakovim očima, iz sna koji je i on često sanjao, spetljao se, nije se znao postaviti prema sebi sličnom. Svi ste u pravu. - rekao je Mućo. - I ovo što on rače je vrlo interesantno i možda ponajbliže istini. - Otimao se Mućo da potpuno prizna. Jer šta će mu ostati kad dobije potvrdu o istini i prestane da traga. Bojao se da neće ostati ništa od ovog što sad zove svojim životom.
Nacrtao je kredom krug na tabli. Prepolovio ga kroz središte i rekao:
Ovo je život. I jedan i drugi i sve ono o čemu ste govorili. - Dugo je govorio o krugu, životu, o rođenju , o smrti, o granici između snova i života, o duši i tijelu, o duši poslije tijela, o njenom prepiranju kroz vječnost kao što se prljava voda prepire kroz zemlju. Djeca su slušala otvorenih usta najčudniju i najzanimljiviju lekciju u svom školskom životu. Manje ili više poznavali su onu gornju polovicu kruga koja je ličila na putanju sunca sa njegovim izlaskom kao rođenjem, a zalaskom koji je predstavljao i smrt i neko novo rođenje. Onu drugu polovicu vječnog kruga nisu poznavali. Svi su na ovaj ili onaj način razmišljali o tome, ali nikad ni sa kim nisu razgovarali o toj tajni koja se zove smrt. A evo, profesor Mućo govori o tome kao o rođenju, kao o preseljenju, kao da je to najobičniji krug nacrtan kredom na tabli. Slušali su najfantastičniju bajku o drugom svijetu iz snova koju je profesorova usijana glava mogla izmisliti, o životu poslije života, o lutanju duše kroz beskraj, o tunelu na čijem je kraju neobična svjetlost, izvor i utočište ljubavi, o susretu sa rodbinom i prijateljima koji su ili nisu našli mir i spokoj u svjetlosti ljubavi, o sporazumijevanju mislima u svijetu bez materije, o lutanju i traganju o apsolutnoj istini, o konačnom saznanju.

Mućo se bio toliko zanio svojim nevjerovatnim ali zanimljivim maštarijama i ushićenjima koje bio pokupio Bog zna odakle, da nije ni primijetio da su djeca iako opijena onim što je pričao bila pomalo i uplašena čudnim izrazom njegovog lica i očiju. Oči su mu sjale iskačući bljeskom iz očnih duplji, a lice poprimalo izraz vriska, kao da je u jednom jedinom vrisku želio da istrese sve iz sebe, sve nakupljeno , nataloženo, obzirima potiskivano. Drhtao je, tresao se, mahnito razmahivao rukama, uporno crtajući krug u zraku i dijeleći ga na dva dijela. U razredu je sada vladao zastrašujući muk, niko se nije usuđivao progovoriti, samo je Mućo pjenio pokušavajući panično da dočara djeci svoju viziju odgovora na pitanja za kojima je tragao čitav svoj zanesenjački život.

Iz te lude zahuktalosti opčinjenog čovjeka trže ga niko drugi do Omer:
Nemojte govoriti o tome, profesore, neće vam donijeti dobro. - rekao je mirno Omer na opšte zaprepaštenje svih. Mući se ruka zaustavila na tački kruga gdje sunce zalazi, gdje se tjelesni život gasi, naglo je prestao govoriti, ukočivši se široko otvorenih usta i razgoračenih očiju. Zvonilo je za kraj časa ali se niko nije micao.
Stajao je Mućo tako nekoliko dugih trenutaka kao da je želio urezati tu sliku u dječje pamćenje, a onda je bez riječi izašao iz razreda, zastavši malo na vratima i nasmiješivši se. Omeru se učinilo da se nasmiješio njemu. Svima se učinilo da se baš njima nasmiješio i to ih je prodrmalo iz opšte opčinjenosti. Značajno su pogledali jedni u druge, a pogled im je govorio "ovo je pravi nastavnik". Samo Omer nije ni u kog pogledao. Bio je zbog nečeg sumoran, bezvoljan, skrhan, ali na to niko nije ni obraćao pažnju. Djeca, momci i djevojke, otišli su na odmor živo diskutujući protekli čas. Nikad do tada nisu tako živo raspravljali o nekoj lekciji iz istorije ili bilo kog predmeta.

Sutradan se u školi šapatom pronijela vijest: - Mućo se ubio!-

Šuškalo se da je uzeo preveliku dozu. Djeci nije bilo jasno "preveliku dozu" čega ali im je zvučalo strašno i pomalo mistično. Neko je prokomentarisao "budala, drogeraš, nije znao da živi", a Omer je uzvratio da su budale svi oni koji tako misle. Umalo da nastane gužva oko toga, ali su ipak ostavili Omera na miru, malo zbog posljednjih zbivanja oko dječaka, a više zbog nekog luđačkog sjaja u njegovim očima.

Omer je prestao da kontroliše svoje snove i počeo da vodi dnevnik. Često je sanjao profesora Muću.

Juso je svratio do Rasima u Velešiće da popriča, iako se sa ćutljivim Rasimom malo šta imalo pričati, ali htio je da izbjegne mučnu atmosferu kod Rama, a ni Omera nije dugo vidio. Rasim i Refika sjedili su i pili kahvu. Ponudili su i njega. Nije odbio iako nije naročito uživao u kahvi, ali kahva je bila obaveza svakog gosta u bosanskoj kući. Ako bi gost odbio domaćinu kahvu izgledalo bi kao da ga vrijeđa i ne poštuje dovoljno. Kahva je bila i ostala simbol gostoprimstava i teško je bilo odbiti. Sjedili su i pili srčući vreli napitak, Rasim i Refika utonuli u neke svoje brižne misli, a Juso pomalo napet zbog njihove ćutljive zabrinutosti nečim, pogledao je kad će se pojaviti Omer iz svoje sobe. Omer bi obično nekim posebnim čulom predosjećao Jusovu prisutnost i iako na spratu nije čuo njegov dolazak silazio bi ipak vođen nekim neobjašnjivim porivom da se pozdravi sa bratom kojeg je obožavao i čija je prisutnost činila da se dječak osjeća nekako kompletnim. Samo u Jusovom prisustvu Omer se osjećao potpunom osobom, sa njegovim odsustvom kao da je dio dječaka nestajao sa bratovom pojavom. I sam Juso osjećao je potrebu da se često viđa sa Omerom. Nešto je nadopunjavao u svojoj duši kroz otvorene i prisne razgovore sa mlađim bratom. Njih dvojica bili su kao dvije različite strane jedne duše koja se rascijepila i teži ponovno da se spoji. Samo što je Jusova strana bila bolje sreće i otkinula sa sobom onaj dio koji je činio jačom i samostalnijom. Obojici se činilo da je onaj drugi izabran za nešto posebno i obojica su nekako podsvjesno osjećali da bi spajanjem njihovih duša nastalo nešto savršeno.

Pošto se Omer dugo nije pojavljivao Juso na kraju upita:
A đe je Omerica? - tepao mu je pomalo podsmješljivo, ali ne zlonamjerno.
A ko će ga znat. Ne dolazi kad mu je vrijeme iz škole. Po čitav dan negdje lunja. I kad dođe ništa ne govori, samo nešto žmiri, ko da budan spava. Jede, a ne gleda šta jede. I kad je kod kuće, stalno je u sobi i nešto piše. Nije on nešto dobro, Juso. Ko da je, ne daj Bože, poludio. Nake mu i oči, da Bog sačuva, čudne. Mi evo pričamo da ga vodimo hodži u Fojnicu, da mu zapiše. Možda je udario na nešto. Popričaj malo sa njim možda dođe sebi. - vapila je snaha Refika, nekako žureći da to sve nekome istrese, da se izjada, ne bi li pomoglo, možda je imala i potrebu da o tome sa nekim duže porazgovara jer je Rasim najčešće ćutao, gledao pred sebe i lomio ruke od neke samo njemu znane muke baš kao i tada.

Juso je slušao široko otvorenih očiju. Refikine riječi bubnjale su po njegovom mozgu tražeći mjesto da se smjeste. Nisu ga nalazile i nastavile su da tutnjaju i odzvanjaju u njegovim ušima. Trudio se da razumije, da stvari smjesti na svoje mjesto, ali u njegovim mislima bio je haos. Kao da je u njegovoj glavi nastao bezvazdušni prostor i sve je iskočilo sa svog uobičajenog mjesta i počelo da lebdi bez reda i smisla. Razumio je on šta je ona govorila, ali nije mogao da vjeruje, nije htio vjerovati i to ga potpuno izbaci iz ravnoteže misli. Srce mu je zbog nečeg ubrzano lupalo. Krv mu je hučala u ušima donoseći pitanja na koje je bezuspješno tražio odgovore u haosu svojih uzburkanih misli. Da li je moguće da je toliko zapostavio svog malog brata i da nije znao da se sa njim dešava nešto strašno, neshvatljivo, kobno možda? Šta je to zapravo sa Omerom? Šta se desilo? Ko je opet uznemirio njegovu prenapregnutu dušu? Morao je paziti na njega? Dovoljan je bio i blagi vjetrić života, a ne bura pa da ta ustreptala napregnutost Omerove duše pukne u paramparčadi i nikad se više ne sastavi. Ko je opet gazio po njegovim istančanim osjećanjima? Saznaće! Ubiće! Štrecnu se od te pomisli. Vjerovatno je bio spreman i ubiti zbog brata ali ga ta pomisao malo uznemiri. Nije on bio od soja ubica nego samo zaslijepljeni osvetnik. Iz tih misli trže ga Rasim:

Ko da je u njemu neki pomahnitali prorok ili je baš poludio. - reče zabrinuto Rasim i pruži Jusu list papira.
Našli smo to u njegovoj sobi. Ispalo iz njegovog dnevnika od kojeg se nikad ne odvaja.
Juso uze papir i pogleda. Na papiru su stajali neki neobični datumi iz budućnosti i zapisi napisani neobičnim, snenim rukopisom sa čudnim slovima. Čitao je. Ništa nije razumijevao. Da li je moguće da je to pisao njegov brat? Omer je pisao kao da se igrao malim i velikim slovima, malim i velikim riječima.


SAN 4


NEKAD, davno , pradavno u vječitoj budućnosti,

Sazreće prostor i odvojiti se od vremena,

TADA će nestati SVE i pretvoriti se ponovno u NIŠTA.

ONI koji su otišli da se NIKAD ne vrate, vratiće se,

u ništa da završe KRUG i počnu iz početka.

SAN 5


KAD vrijeme napravi zaokret

Počeće padati kiša pepela,

a ognjeni vjetar spržiće kamen u PLAMEN.

TADA će nestati OVOG i ONOG i svih suprotnosti,

SVE će BITI isto, ništa dobro i ništa zlo,

Isto i pravo i krivo.


SAN 6


ZAKON će prestati i nastaće HAOS

I SAD će se pretvoriti u NIKAD

ali TADA neće biti NIKOGA

ko nije bio TAMO GDJE nema NIŠTA.


SAN 7


Doći će kobni RAT kad bude sama MISAO

KAD vrijeme prestane da se vrti

Kad se KRUG ne mogne više okretati,

OSJEĆANJA će dići pobuni.

Ubijanje će trajati dok se SVEMOĆNO OKO,

Ne probudi iz SNA o HAOSU i ponovno budno

Ne počne SANJATI RED U ZAKONU.

TADA će preostati samo TRI misli

I DVA osjećanja.

San osam i devet koji su još bili na tom listu bili su napisani tako nečitko i čudnim pismom da ih je Jusu bilo nemoguće dešifrovati. Pogledao je Rasima. Rasim je od njega očekivao nešto, objašnjenje, komentar , reakciju , utjehu, bilo šta samo ne neizvjesnost.

Ne boj se! - reče Juso pomalo i sam vjerujući u utjehu koju je u momentu izmislio. - To su samo loše pjesme. Pjesnička naglabanja. Mali pokušava da bude pjesnik, pa se pomalo pravi i lud. Ništa to nije. Proći će ga. Sazrijeva. - zaključio je Juso, tješeći i sebe i druge, ali nije uspio rastjerati svu sumnju da se zaista nešto neobično, čudno i pomalo zastrašujuće događa njegovom nejakom bratu.

Sumnja se pojačala kad je u kuću ušao Omer. Pogled mu je samo za trenutak zablistao ugledavši Jusa, ali ga je opet neka sila ugasila usmjerivši ga negdje u plafon. Strašna je bila ta slika. Dječakove oči su se kretale velikom brzinom tamo-amo kao da prate tenisku lopticu, bile su usmjerene u plafon, a usne su se pomicale kao da nešto čitaju sa uredno okrečenog plafona. Jusu srce zadrhta od tog prizora. Za trenutak mu se učini da je izgubio brata kojeg je dobro poznavao. Ništa na Omeru više nije poznavao i to je bilo strašno.

Omer je posjedio nekoliko minuta kolutajući stravično izbuljenim očima po plafonu. Bilo je očito da je dječak sada živio u nekom svom nedostupnom svijetu. U sobi je vladao tajac. Niko, pa ni Juso, se nije usuđivao iz nekog nerazumljivog razloga upitati Omera nešto, prodrmati ga iz tog zastrašujućeg stanja. Činilo im se da ako progovore da će dobiti konačnu potvrdu o dječakovom ludilu i ćutali su sa zebnjom gledajući tijelo dječaka u stravičnom grču napetosti čija je duša lebdjela daleko , daleko od ove njihove stvarnosti i poimanja.

Jusu se srce cijepalo i nije izdržao:
Brale, boli li te šta? - upitao je, strepeći od odgovora, potpuno zbunjen i izbačen iz normale rasuđivanja. Sve je istina, a opet ništa nije tačno. Isto je sve i ništa samo kruže iz jednog u drugo. Kad mijenjanje stane neće biti ni ništavila, čekaće se novi početak u vremenu beskonačnom, zalutalom u haosu. Samo će jedno oko vidjeti sve. - buncao je Omer kao da iz njega govori neki pomahnitali filozof zapetljan u kučine sopstvenih misli koje su ga gušile i nikako nije mogao da ih se oslobodi.

Odjednom je naglo ustao i kao mjesečar, otvorenih a usnulih očiju, pošao prema svojoj sobi.
Kuda ćeš, Omere? Sjedi malo sa nama. - vapio je za njim Juso panično kao da ga nikad više neće vidjeti.
ON kaže da moram zapisati da nađem mir. Bojim se zaboraviti. ON je dobar. Neće se ljutiti ako zaboravim ali ja se bojim živjeti bez misli. Ako zaboravim moraću ići u beskraj i vječno tražiti isti san. - Odlazeći u svoju sobu, u svoj svijet, pokušavao je Omer da uspostavi tanku nit između svjetova.

Ali nikome ništa nije bilo jasno. Ostali su otvorenih usta, nijemo gledajući jedni u druge, pogledi su im vapili za bilo kakvim objašnjenjem, za bilo kakvom razumnom tačkom za koju su mogli da svežu svoju nadu o izgubljenom dječaku.

Juso je pošao za njim. Nije želio da ga pusti, da ga izgubi, nadao se da će ipak doprijeti do njega. Naišao je na zaključana vrata sobe. Da li je moguće da je Omer pobjegao od njega, od svog zaštitnika, od svog roditelja, od svoje druge polovice duše i zaključao pred njim vrata. Kakva je ovo zla sudbina pojahala njegovog zlosretnog brata? Kakva se to mračna sila poigrava njegovim razumom? Šta je u svemu tome smisao? Ko kroji ovakve sudbine? Ni najluđi pisac ne bi se ovako gorko mogao poigravati sa djetetom, sa sudbinom, sa svijetom i razumom. Šta je to što je otelo Omera od njega?

Omere, otvori! Da popričamo! Moraš mi ispričati svoje snove. Odavno nisi. Hajde otvori, nemoj biti… - nije se usudio da završi rečenicu. Uplašio se riječi lud, pa makar ona i dobronamjerno zvučala.

Ostavi me na miru! - začuo se iz sobe stravičan, skoro vrišteći glas. Ne to nije bio Omerov glas. Ko da šejtan govori iz njega, pojavi se u Jusovoj glavi neobična misao. Prođoše ga žmarci i koža i kosa mu se naježiše, nešto od Omerovog glasa, nešto od pomisli koja ga kao kamenom udari u glavu. Zaključi da je zasad najbolje da ga ostavi na miru. Možda ga prođe. Možda dođe sebi. Možda je nešto popio. Možda mu je neko nešto poturio u hrani. Bila bi dobra vijest da je počeo da se drogira. On bi ga sigurno odvratio od toga. Ovako ne zna protiv čega da se bori i kako. Kako se boriti protiv ludila? Da li je ludilo? Šta se to dešava u njegovoj glavi? Šta li to Omer sada sanja? A možda… Mučio se Juso bujicom pitanja dok je silazio niz stepenice. Zastao je za trenutak gledajući u zbunjene brata i snahu i sam uspaničen, usplahiren, zabrinut, skrhan onim što je vidio i čuo. Dođe mu da pobjegne iz ove kuće. Nije trpio svoju vlastitu nemoć pred nečim nerazumljivim i strašnim. Htio je izaći, tražiti lijek, spašavati Omera, bilo kako.

Radite šta znate! Odite u Fojnicu! Zapišite mu! Ja ću razgovarati sa jednim doktorom. Doći ću večeras ili sutra! Dotle ga malo pripazite! Može mu svašta na um pasti. - reče ubrzano dišući i istrča na vrta. Žurio je negdje, ni sam ne znajući gdje. Bilo je kasno popodne. U sjenkama kuća počeo se stiskati i mrak. Lagan večernji vjetar pirkao je sa Huma.

Gonjen slikom izgubljenog brata i njegovim luđačkim riječima, ogromnim koracima, povremeno potrkujući

približavao se Juso Marin Dvoru. Nije bio ni svjestan kuda toliko žuri. Tek kad je prišao zgradi u kojoj je bio stan doktora Karla bi mu jasno da je žurio da potraži spas kod tog dobrog čovjeka. Otvorila mu je Sena. Oči joj zacakliše kad ga je ugledala. Nije to ni primijetio. Paničnim, unezvjerenim pogledom gledao je preko nje. Njegov pogled žudio je za doktorovom pojavom.

- Je li doktor kod kuće? - konačno se sjeti da upita promuklim, dalekim glasom. Sena je stajala zbunjena. Nije znala šta da misli. Zašto je došao? Zašto pita za doktora? Je li došao da povrati svoj muški ponos? Nije mu se nadala, a strasno je maštala o njegovom dolasku. On je međutim unezvjereno tražio pogledom doktora, uopšte nije primjećivao smetenu ženu, zaboravio je bio i svoju tešku mušku sramotu. Sena na kraju uvidje da on zaista hitno traži doktora.

- U kupatilu je. Uđi! Sačekaj ga! Brzo će valjda. - reče užurbano Sena shvtajući da je nešto ozbiljno i požurujući da ispravi utisak zbunjenosti.

Juso uđe i sjede na sofu kršeći ruke. Sena ga ponudi nije čuo čime, ali on samo odmahnu rukom. Doktor ubrzo izađe umotan u bijeli ogrtač, osvježen, okupan i uredno obrijan. Njegova pojava odisala je prijatnim samopouzdanjem, zračila sigurnošću i opojno mirisala.

Kojim dobrom, mladiću? - upita doktor iskreno obradovan ovom neočekivanom posjetom.
Nije dobro, doktore! - reče Juso ne krijući skrhanost i ojađenost u glasu.
A ja mislio da nema zla kojeg ti ne možeš savladati. Pa dobro ako ne možeš sam pomoći ćemo. - reče doktor mirnim glasom i Jusu zaista bi lakše od njegovih mehlem riječi čovjeka spremnog da pomogne. Juso je u dubini duše i osjećao da je dobri doktor uvijek spreman da pomogne, ali mu je opet bio neizmjerno zahvalan na lakoći kojom se odlučuje na to. Nije kod doktora bilo nikakvog zatezanja, niti prenemaganja o umoru ili kojekakvim drugim jeftinim izgovorima. Pomoć ljudima stajala je kod doktora ispred svih ostalih potreba i razloga.

Juso panično ispriča o svom malom bratu Omeru i nagloj promjeni u njegovom ponašanju. Toliko je žurio da ispriča sve kao da je od toga zavisio Omerov život i kao da se bojao da će se Omer ugušiti u nabujaloj rijeci ludila ako on ne požuri da ga spasi. Pri tome je gubio nit i doktor ga je smirivao, mirno priupitujući o ovome ili onome i usmjeravajući njegovo pričanje. Već je slutio o čemu se zapravo radi. Kad je Juso navrat na nos završio sa pričanjem doktor se dobronamjerno našali:
Ništa to nije. Takvih ludaka je puno Sarajevo. I sam sam nekad mislio da mi se pokojni Jozo javlja u snovima i nagovara me na najluđe stvari. Ali bio je to samo san. Proći će to. Ali, eto, pogledaćemo ga ipak, tog tvog genijalnog brata. Slikaćemo mu glavu da vidimo je li sve na svom mjestu. Ako misliš da to ne može čekati sutra možemo odmah do moje ordinacije. - reče mirno, posprdno doktor, podsmjehujući se i sebi i Omeru i bolesti i Jusu, rastjeravši time strah koji je bio pritiskao Jusovo srce.
Ja bih radije odmah. Imam neki čudan osjećaj. Odužio bih Vam se nekako, doktore. - reče snebivljivo ali uporno momak.
Ići ćemo samo da pregrizem ovu kobasicu što je Sena pripremila. Ne brini za dug i nemoj me persirati. Pomoći ću ti ko sebi ravnom. A Senu možeš persirati, ona je dvije-tri osobe u jednoj i zato mi je draga. - našali se doktor.
Sena se nasmija i Juso kao da tek sad primijeti ženu obasjanu osmjehom bijelih zdravih zuba. Pogledi im se kresnuše. On zapazi iskre u njenim očima, ali i suosjećanje zbog njegove zabrinutosti i bi joj zahvalan. U tom trenutku nijedno nisu mislili na nelagodnost što se među njima desila. Doktor je jeo pomalo žureći.

Sjeli su u doktorovog Mercedesa i moćna mašina je zabrundala, kopajući asfalt ispod sebe, počela grabiti žurno putem od Marin Dvora prema Velešićima. Rasim je samo zinuo vidjevši ponovno Jusa zajedno sa nekim nepoznatim čovjekom. Juso je na brzinu upoznao Karla i Rasima i produžio na sprat po Omera. Rasim je zbunjeno gledao za Jusom ne znajući šta se dešava, ali mu doktor objasni da su došli da odvedu Omera do njegove ordinacije na pregled. Dobrodušni, ćutljivi čovjek se zbunjeno nasmiješio pomalo obradovan nadom da će ovaj nepoznati doktor čvrstog glasa možda i pomoći Omeru. Ali istovremeno njegov urođeni instinkt mu je šaputao da Omeru nema spasa i preko Rasimovog iskreveljenog lica preleti sjenka zebnje.

Ko zna zbog čega i kojim čudom je zabarikadirani Omer ipak otvorio Jusu vrata svoje sobe i duboko zamišljen pokorno krenuo ne znajući i ne pitajući kuda. Karlo se nije obratio dječaku bojeći se da ga ne poremeti iz ravnoteže, a i osjetio je u njegovom izgubljenom pogledu da ne može doprijeti do njega. Sjeli su u auto i uputili se prema Grbavici gdje se nalazila doktorova ordinacija. Dočekao ih je doktorov medicinski tehničar. Karlo mu je samo u prolazu pokazao na dječaka i rekao mu da napravi sto više snimaka glave iz svih mogućih uglova. Tehničar je samo klimnuo glavom i poveo Omera koji je hodao kao robot kud god bi ga usmjerili u drugu sobu.

Karlo je sjeo za telefon i zamolio nekoga da dođe odmah ako može. Izgleda da čovjek sa druge strane žice nije mogao odbiti Karla, vjerovatno je potvrdio dolazak, a doktor je napomenuo da ga čekaju sa gotovim slikama.

Dolazi jedan od najboljih psihologa u Bosni, pa ćemo ga zajedno pregledati. Dvije glave znaju više od jedne. - objasni Karlo Jusu cilj telefonskog razgovora.

Juso je nervozno kršio ruke i stalno pogledao u vrata gdje je nestao Omer sa tehničarom. Misli su mu bile zbrkane. Nijedna staložena se ne bi mogla izdvojiti, osim možda da su sve bile bremenite brigom i strahom pred nečim nepoznatim što satire njegovog nejakog brata. Vjerovatno bi se Juso manje plašio da je znao protiv čega se ima boriti. Ovo što je vidio kod Omera je bilo sasvim strano njegovim poimanjima kao da je iz nekog drugog neshvatljivog zastrašujućeg svijeta gdje vladaju druge sile i zakoni razuma. Uslijed svoje nemoći sjeti se jedne nerazumljive bajalice koju mu je babo Rašid davno kazivao govoreći mu da je prouči u nevolji. Juso je zapamtio bajalicu, ali je nikad nije proučio niti mu je na um pala do sada. Sada je prouči šapatom tri puta onako kako mu je babo i govorio. I nekim čudom bi mu lakše u duši. Ali uhvati sebe u prevari da je ovim malim seljačkim lukavstvom zapravo samo pokušavao skinuti ogromnu odgovornost sa svojih pleća i prebaciti je na neku višu i nepoznatu silu. Bi mu jasno da se krije iza praznovjerja i postidi se pred samim sobom. U posljednje vrijeme je često imao ovakve i slične obračune sa sobom.

Omer izađe s naporom vukući nogu za nogom, zagledan u pod, panično raširenih prsta na rukama koje kao da su se od nečeg branile, nečeg što je nadolazilo od njegovih olovnih nogu koje su se jedva pokretale. Juso ga uhvati za ramena, podiže mu glavu, potraži njegov pogled. Omerove oči su bile panično razgoračene pred nekim bezdanom straha ili strahovitog saznanja, ali je Juso osjetio da ga nisu vidjele. Gledajući u te strašne izbuljene, nepoznate oči, spozna Juso svim svojim čulima da onog njegovog Omera više nema. Pred njim je stajalo Omerovo tijelo kao neko strano strašilo. I Juso čvrsto uhvati to što je ostalo od Omera. Čvrsto, očajnički zagrli svog malog brata. Privi ga na svoja jaka prsa u kojima je lupalo usplahireno srce. Omerovo napeto tijelo kao da se na trenutak opusti pod čvrstim stiskom ljubavi za kojom je čeznulo. Izgledalo je kao da Omer dolazi sebi, kao da se budi znak razuma u njegovim očima, ali to potraja samo trenutak. Nejako tijelo se ponovno napregnu, a oči zaigraše svoj ludi ples čitajući sada već potpuno nerazumljive i besmislene zapise sa plafona.

Jusu zaigra donja usna. Bio je to znak da je na granici plača. Ali nije puštao Omera. Čvrsto ga je držao kao da je stiskom pokušavao istisnuti lude snove iz njegove glave. Dječak više nije reagovao na njegove zagrljaje očaja.

Psiholog je već bio stigao i nešto je razgovarao sa Karlom, a ubrzo je izašao i tehničar sa gotovim slikama dječakove glave. Doktori su pogledali slike i dugo su nijemo gledali jedan u drugog kao da ne vjeruju svojim očima i provjeravaju u očima drugog. Karlo se duboko zamislio, a psiholog je radoznalo gledao sliku gdje je veliki brat grlio malog usnulog, a budnog brata.

Mogu li popričati sa njim? - neobično ljubazno upita psiholog Jusa za dozvolu i odvede Omera u drugu sobu. Omer je poslušno išao, ali je njegov pogled ostajao prikovan za jednu fleku na plafonu, a njegove oči kao da su ubrzano dešifrovale veoma važnu poruku sa figure. Psiholog zatvori vrata i prekide tu neobičnu Omerovu opčinjenost zamazanim plafonom.

Karlo je stajao pored Jusa prijateljski ga uhvativši za ruku.

Šta da ti kažem, Juso? Ni ja, a ni kolega nismo nikad vidjeli ovakav mozak. Dječak ili je sa druge planete ili je njegov mozak jedan veliki tumor. - reče doktor i sam neobično zbunjen i iznenađen. Suočavao se on sa mnogobrojnim neizlječivim bolestima i totalnim beznađem, ali ovako nešto nikad nije vidio. Ništa kod Omera nije ličilo na neku poznatu bolest, ali je opet izgledalo krajnje nenormalno. Doktor se nemoćno češkao po glavi, prebirući sva moguća razumna objašnjenja, ali ništa prikladnije nije mogao zaključiti do ova dva zapanjujuća komentara koja je saopštio Jusu.
Ne možeš mu pomoći? - zaključi razočarano Juso.
Rado bih ali nije u mojoj moći. Ovo je velika tajna i za mene i za medicinu. Sačekaćemo da vidimo kako će se stvari odvijati. Čudni su putevi majke prirode. Možda se sve sredi samo od sebe. - pokušavao je doktor da opravda svoju nemoć i pruži momku bilo kakvu nadu. Onda mu ostaje samo Božja pomoć. - sa otrovnom sumnjom i paničnom nadom, slomljen pritiskom odgovornosti, zaključi unezvjereno ali nekako pomirljivo momak. Tako nekako. - složi se i doktor. Nikada do tad nije doktor prepustio Bogu da razvezuje zapetljane čvorove ljudskih sudbina, uvijek je ili sam rješavao problem ili je bar imao neko naučno ili prirodno objašnjenje situacije. U ovom slučaju nije našao ni jedno ni drugo i nekako spontano, iako njemu ne svojstveno, prepusti sudbinu ovog dječaka koji se očigledno razdirao i mučio u Božje ruke.

Poslije toga nastala je mučna situacija iščekivanja. Ćutali su obojica, Karlo listajući neke papire u svojoj ordinaciji, a Juso sjedeći na klupi ispred sobe u koju je psiholog odveo Omera. Ćutali su i čekali, šta ni sami nisu znali, obojica pomalo poraženi doktorovim neobičnim pretpostavkama. Potrajalo je to pola sata i više. A onda je psiholog izveo Omera koji se trzao cijelim tijelom i kao da je pokušavao zbaciti nešto što mu se prikrpilo za leđa, a nije mogao rukama da ga dohvati. Izgledalo je kao da ne može da se počeše po mjestu koje ga je strašno svrbjelo pa se izvijao kao zmija pokušavajući se izvući iz sopstvene kože. Juso ga potapša po ramenima i on se polako umiri, ali su mu oči unezvjereno igrale tražeći nešto. Juso ga posadi na klupu, on se zagleda u pod i kao da se smiri našavši neko uporište svom pogledu na parčetu mokrog poda.

Nisam uspio doprijeti do njega. - reče psiholog i produži do Karla u ordinaciju.

Dvojica doktora dugo su i žustro nešto raspravljali. Očito nisu bili saglasni. Karlo je uporno odbijao nešto što je psiholog predlagao odmahujući odlučno rukom. Diskusija je potrajala. Spuštali su i podizali ton, mahali rukama, pokazivali jedan drugom čas ovu čas onu sliku Omerove glave. A onda su izašli.

Predlagao sam da počnemo sa tabletama. - reče psiholog pomalo poražen, - Karlo nije saglasan.
Tablete su prejake, nedovoljno ispitane, mogle bi ga ubiti ili izazvati još gore simptome. - reče Karlo odlučno.
Ali nemamo šta izgubiti. Dobro bi bilo pokušati da vidimo kako će se stvari odvijati. Tačno je ovo što Karlo kaže ali ja bih probao. Drugog izlaza ne vidim. - reče psiholog obraćajući se Jusu i momak tek tad shvati da to oni prepuštaju odluku njemu. Pomisao ga pokosi. Zar on mora da se igra sa bratovim životom? Ko je on? Kojim pravom? Zašto ova dvojica moćnih doktora bježe od odgovornosti ko djeca od zadaće? Ali šta da odluči? Šta je najbolje za Omera? Nije se usudio odlučiti. Juso, - primijeti Karlo njegovu zbunjenost, - tablete su nesigurne, neispitane, droga koja možda pomogne jednom ludilu, a izazove drugo, možda gore. Ovdje treba pustiti prirodu da ide svojim tokom. Ne miješati se u ovakve stvari koje ne razumijemo. - zaključi odlučno Karlo. I ove odlučne riječi ovog dobrog čovjeka kome je vjerovao pomogoše Jusu da prelomi. Učini mu se da je ove riječi nekad davno u ko zna kojem vremenu i u kom snu čuo od baba Rašida. Upravo taj bezvremenski babov šapat pomože mu da odluči.
Onda, šta mu Bog da! - reče momak i kao da mu težak kamen pritišće srce u grudima. Srce mu je nemoćno lupalo o težak kamen sudbine.


Karlo klimnu glavom, odlučno odobravajući.

Sjeli su u Mercedesa i uputili se prema Velešićima koje je obavijao mrak kasne večeri.

Juso je cijelu noć prosjedio u Omerovoj sobi gledajući njegove muke sa snovima i mučeći se i sam strahotom nepoznatog i svojom nemoći. Iz noći je i sam izašao na rubu zdrave pameti.

Sutradan su se sakupili Ramo, Rasim, Juso i Omer. Odlučeno je da se ide u Fojnicu čuvenom hodži. Nije zgorega zapisati Omeru, zaključili su. Omer je kolutao očima potpuno odsutan i ravnodušan prema onome što se oko njega događa.

Noć se učinila beskrajno duga. Niko nije mirno spavao. Misli su lutale daleko, daleko do u nezamislive daljine snova. Braća su se često trzala iz sna i svaki od njih je odmah u mislima imao sliku napaćenog malog Omera. Omer nije spavao. On je sanjao. Ubrzano sanjao. Bezbrojnom brzinom slika u sekundi. Njegov mozak radio je kao turbina pod nabujalom, pomahnitalom rijekom snova. Snovi su okretali zahuktalu turbinu Omerovog mozga brzinom svjetlosti. Stvarala se ogromna energija, beskrajan niz misli. Čitav svijet, sve što postoji, imalo je svoje mjesto u tim valovima misli koje su činili beskrajnu rijeku što mirno teče beskrajem prostora, vrteći se u krug, tekući od ušća prema izvoru i obrnuto. Panično je, čitavu noć, zapisivao svoje snove. Kao da se bojao da neće stići zapisati sve. Pisao je nerazumljivim pismom i jezikom derući papir pod olovkom. Kad je svanulo imao je ispisane pune dvije sveske nerazumljivih bilješki. Sa izlaskom sunca Omer poče da dere ono što je napisao. Svaki list je izderao u sitnu paramparčad i komadiće bacio u jutarnji povjetarac koji ih je razastro po komšiluku kao proljetni opali behar. Svaka kuća u Velešićima, a možda i dalje, bila je tako dodirnuta Omerovim zapisima na nerazumljivom jeziku.

Dok se vjetar igrao parčadima Omerovih misli, pred kuću je stigao Ramov bijeli, umorni Fićo. Svirnuo je promuklom sirenom. Bio je to znak da se kreće. Krenuli su sva četvorica braće izhrdanim putem prema Fojnici u traganju za spasom najmlađem od njih. Nada se zvalo ono što su pošli tražiti.

Fojnički hodža, Ibrahim, bio je nadaleko poznat po svojim neobičnim moćima. Ustvari bio je to običan seljak iz Fojnice koga su postavili za hodžu upravo zbog njegovih navodno, natprirodnih , bogom danih, moći. Prevarant ili ne, ali o njemu se govorilo samo dobro čak i u krugu učenih ljudi. Njemu za pomoć obraćali su se kako seljaci tako i inženjeri, doktori i političari iz cijele Bosne. Pričalo se da je hodža nekim čudom, ili prevarama, liječio neizlječive. Njemu su dolazili oni koje su doktori otpisali, bolnice otpustile, a rodbina oplakala. Dolazili su mu ćoravi sa štapovima i vodičima a odlazili bez njih, gluhi bi pročuli od njegovog bajanja, nerotkinje bi ubrzo rađale blizance, a krave telile i po troje-četvoro teladi poslije njegovih zapisa. O, nevoljnička potrebo za vjerom, jaka li si! O , vjero, moćna li si! Ogromna je čovjekova potreba za vjerovanjem u nevjerovatno, u nemoguće, u nadu. Zato se gaje, njeguju i preuveličavaju priče o najnevjerovatnijim vidovnjacima i iscjeliteljima. Često se i izmišljaju takvi ljudi samo da bi se očajnici hvatali za slamku nade. A nada je lijek za beznađe. Od te potrebe za nadom Fojnički hodža je dobro živio. Ljudi u nevolji davali su i šakom i kapom. Hodža je imao sve što mu je trebalo i što nije, a ništa, kažu, nije tražio ni od koga, a primao je svakog. Pomagao je ljudima Božjom voljom i Bog mu je dao sve i više nego što mu je bilo potrebno, šaputalo se u mnogobrojnim krugovima njegovih obožavalaca. Božjom voljom hodža je imao ogromnu četvorospratnu kuću pored trošne, dotrajale i oronule džamije sa drvenom munarom. U toj kući hodža je primao svoje nevoljnike.

Ramo pozvoni dok su Juso i Rasim pridržavali malaksalog Omera. Otvori im mlada zajapurena, punačka žena i uvede ih u jednu poveliku sobu gdje je već čekalo desetak osoba na prijem kod hodže. Jusu se učini da se u toj sobi okupio sav jad ovog svijeta. Jedna mlada, ispijena žena sa petogodišnjim dječakom bez kose i samrtnički izbuljenih očiju bili su prvi do vrata i čekali da budu pozvani sljedeći. Žena je držala polumrtvog, malaksalog dječaka na krilu i njihala se u taktu neke samo njoj poznate melodije, zadubljena u svoje crne misli o jadu i sreći. Pored nje je sjedio mladić dvadesetih godina sa strašnom, velikom gušom na vratu koja ga je očigledno gušila. Momak se povremeno očajnički borio za dah. Pored njega je sjedio čovjek ogromnog stomaka i znojio se toliko da mu je sva odjeća bila mokra. Dalje u nizu sjedili su, stajali ili hodali, čovjek u kolicima kome su kosti škripale pri svakom pokretu, žena sa kćerkom iskrivljenih usta, neki seljak sa ranom koja je stalno krvarila, jedna nana sa očito strašnom glavoboljom jer je stalno jaukala i stiskala rukama sljepoočnice i na kraju do Omera čovjek kostur kome se stomak bukvalno zalijepio za leđa.

Ova soba puna jada, čemera i bijede ćutala je nijemo, sažaljenički. Svi u sobi osjećali su lojalno sažaljenje i dužno poštovanje patnjama onog do sebe kao da je muka onog drugog ipak veća od njegove lično. Razumjeli su jedni druge nemuštim jezikom stradanja i velike nevolje koja često upućuje ljude jedne drugima. Svi su bili došli po nadu i niko nikog nije pogledao sumnjičavo i podozrivo kao što to često nepoznati rade jedni prema drugima. Ovi ovdje bili su kao jedna familija. Kao da su se siti napričali o svojim jadima i sada saosjećajno ćute puni razumijevanja, nade i vjere.

Odjednom njihova nada stajala je na vratima sobe. Hodža Ibrahim, mršav, visok, koščat, visokog čela, nesrazmjerno dugačkih jakih ruku, sa francuskom kapom na glavi koja je pokrivala već prosijedu kosu stajao je na vratima sobe i blještavim pogledom prelazio po "gostima" kako je nazivao jadnike. Takvih gostiju imao je on na desetine svaki dan, jedan dan bilo ih je čak šezdesetero u velikoj prijemnoj sobi. U prvi mah njegova pojava obasja prisutne ozarenjem, ali ubrzo u sobi nastade mučna atmosfera iščekivanja nečeg neobičnog. Naime hodža je rijetko, tačnije nikad, posjećivao veliku prijemnu sobu. Uvijek su mu uvodili nesretnike jednog po jednog u drugu manju prostoriju na spratu. Danas je stajao hodža lično na vratima i orlovskim pogledom prelazio po "gostima". Nesretnici su sada sa zebnjom čekali šta će se desiti. Nikada nikog, pričalo se, hodža nije vratio, a da mu nije pokušao pomoći. Sada su zbog nečeg to svi očekivali i pribojavali se da će vratiti baš njih.

Njegov lutajući, tražeći pogled zaustavi se u ćošku gdje su na prostrtom, šarenom ćilimu sjedila četvorica braće oslonjeni na zid koji je bio obložen lamperijom. Hodža je dugo gledao u Omera, čvrsta pogleda i stisnutih usana, pomalo i nervozan kao da se borio sa nečim. U jednom trenutku Omerov i hodžin pogled se susretoše i Jusu se učini kao da nešto sijevnu i prasnu u sobi. Pogleda oko sebe i primijeti da su se svi neprijatno trgnuli. Prasak je ličio na pucketanje jelova drveta u razjarenoj vatri. Nije bio jak, možda je bio i nestvaran, ali u svim prisutnim dušama kao da je odjeknuo i ostavio dubok trag. Hodža je i dalje stajao na vratima i sam pomalo zatečen i buljio prazno u Omera. Omer je već bio u svom svijetu kolutanja očima, ravnodušan ponovno prema svemu. Činilo se kao da ga je prasak bio trgnuo iz snova, ali samo na trenutak. Neka druga sila ga je ponovo zarobila.

Vas četvorica braće, što ste zadnji došli! Najstariji od vas neka dođe kod mene u sobu! - reče hodža gledajući dugo u Omera koji je sjedio na ćilimu u ćošku između Jusa i Rasima i kolutao očima po plafonu.

Mrki Ramo lijeno ustade još crnji u licu nego obično i krenu za hodžom širokim stepenicama na sprat. Nikome u sobi nije bilo ništa jasno. Prvi put je hodža narušio utvrđen red prijema i prvi put se on lično pojavio na vratima sobe za prijem i prvi put nije primio nesretnika lično, nego je pozvao njegovog najstarijeg brata. U svemu tome visila je neka crna slutnja. Svi u sobi bili su je svjesni. Jusu se srce steglo. Stinuo je zube i čvršće prigrlio Omera čije je tijelo bivalo sve malaksalije.

Ti možda i znaš šta ću ti reći. - započe hodža pošto je uveo Rama u sobu sa dva masivna kauča između kojih je bio mermerni sto. Sjeli su. Na stolu je stajao pripremljen sok i dvije uvijek čiste čaše. Hodža ga ponudi sokom, a Ramo samo odmahnu rukom.
Ne znam. - i ironično i iskreno prizna mrki Ramo.
Znam ko ste i zašto ste došli. - reče hodža pomalo i sam zbunjen, prebirući užurbano prstima po tespihu koji je stalno držao u rukama. Pa ? - Ramo je postajao nestrpljiv, slomljen iščekivanjem i hodžinim zagonetnim okolišanjem. Kopkalo ga je kako zna ko su, ali nije htio pitati. Nikad nikog nisam vratio, a da mu ne probam pomoći. Vas moram. Ne mogu pomoći malom. Njemu ne može pomoći niko do on sam i Bog dragi. Njemu i ne treba pomoć. On je ne želi. Ne prima je, a njegova volja je jača od moje. I sam sam to danas prvi put doživio. Vodite ga kući i uzdajte se u Boga. On je sa njim. Vjerujte. I neka vam svima pomogne u patnjama. A patnje sve nas čekaju. Ništa niste dužni. Idite s Božjom pomoći. - govorio je hodža očito se trudeći da se i sam umiri. Kao da mu se žurilo da se oslobodi i Omera i braće mu i saznanja koje su mu donijeli. Kao da je htio što prije da ostane sam sa sobom i svojim uzburkanim mislima. Htio je da se što prije vrati "običnim gostima" kojima je mogao pomoći.

Ramo osjeti hodžinu želju i potrebu za "samoćom", ustade, promrmlja nešto kao pozdrav i izađe. Sa vrata sobe za prijeme mahnu braći i ubrzo su ponovo sjedili u Fići na putu za Sarajevo. Ramo je psovao i hodže i hadžije, a Juso i Rasim su bili utonuli u duboke crne misli poslije onoga što im je ispričano o razgovoru sa hodžom iz Fojnice. Izgledalo je da je Omer prepušten sam sebi i Božjoj volji. Skeptici bi takve zaključke tumačili kao da "neće dugo".