Let Kroz Snove - Poglavlje I


Naslovna	O Autoru	Recenzije	Sadržaj	Info

Sam.
U ogromnom prostoru.
U ogromnom vremenu.
Pokušavam da nađem odgovor.
Odgovor na Veliku Istinu.
Pitao sam se bezbroj puta.
Pitao sam i mnoge druge.
Šta je to? Šta biva kad…? Zašto?
Neko mi reče: Saznaćeš kad umreš!
I ja sam umirao. Nestajao.
Pa se opet vraćao. I mučio.
Odlazio sam od sebe.
I vraćao se sebi.
Sanjao i budio se.

Jednom sam htio da napišem i knjigu.
Knjiga - odgovor na sve.
Jednom sam htio da napišem knjigu pitanja.
Svako pitanje trebalo bi imati odgovor na prethodno.
Išlo je donekle, a onda zid - vječito pitanje.

Moje traganje bila je moja patnja i moja strast.
I moj život. I moja smrt. I moje rađanje.
I moje saznanje.

Sjedio je tako Omer i razmišljao o svom životu i životima drugih; o svojoj sudbini i sudbinama drugih.
Uvijek ga je tako dočekao zid pred vječitim pitanjem na koje nije nalazio odgovor. Možda baš sazna sve kad umre , mislio je. U posljednje vrijeme predosjećao je da mu se primiče taj čas. Nije se radovao mogućem saznanju. Hvatao ga je strah od nepoznatog. Neka teška slutnja u grudima davila je dah u njemu i ubijala svu radoznalost o saznanju s druge strane granice. Osjećao je da nije spreman, da nije uradio sve što je naumio sa svojim životom. Nije ga zapravo još bio ni započeo, a osjećao je da mu vrijeme izmiče i hvatala ga je panika.
I njegov brat Juso pokušavao je bezbroj puta da uradi nešto sa svojim životom. Da ga ne trači na besposlice i svakodnevicu. Da uradi nešto veliko. Nešto po čemu će se pamtiti. Odavno je naslućivao da u tom grmu leži zec. Ostati zapamćen.
U takvim trenutcima prosvjetljavanja Juso je bio, koliko se to moglo, pošten prema samom sebi i često se dvoumio da li je to što on želi ONO veliko ili obična ljudska taština. Ponekad je bio uvjeren da je to ONO, a ponekad bi ga mučila sumnja . Ako je to obična ljudska taština onda to ne može biti Ono za čim on traga. A on je tragao za plemenitim i uzvišenim, čistim i ……
Već u dvadesetim godinama, kada je život neumitno tekao kao nabujala rijeka u kovitlacima i vrtlozima mladosti, Juso je počeo da zastajkuje i da se osvrće za prohujalim, tražeći u njemu vrednote življenja. Teško mu je bilo zadovoljiti svoju usplahirenu dušu koja je bila predodređena i da traga i valjda da joj to bude svrha.
A kada mu je krvnik lopatom odsjekao glavu, Juso je vidio čitav svoj život u djeliću sekunde. Vidio je svoju svijetlu prorijeđenu kosu uprskanu krvlju, vidio je otvorene plave oči iz kojih je izbijala tama prkosa svemu pa i samoj smrti pomiješan sa nemirom zebnje za sudbinom nejakog djeteta i žene, vidio je i grč bola, zebnje i panike na licu koje se trzalo pored obezglavljenog trupa sa teškim bremenom na leđima.
Juso nije poginuo na Velikom Brdu pred kolonom tenkova, on je nestao. Preselio s druge strane da sve vidi i da sve čuje i da nađe odgovor na svoje vječito pitanje. Ništa se više nije čulo o njemu ali je on vidio čitav svoj život i ponovno ga proživljavao na jedan drugačiji, intenzivniji način. Ponovno je bio tragač za ONIM ali istovremeno i čuveni seoski delija koji je živio i uživao u životu punim plućima.

1.

Bjelane! - zvali su ga u selu gdje je odrastao, zbog njegove svijetle grivaste kose. Ta kosa ga je na poseban način činila plemenitim, rasnim, seoskim delijom i na čudan način mu proricala neobičnu sudbinu velikog čovjeka, stradalnika, patnika, tragača i borca.
Dugonogi, kuštravi, bjeloglavi dječak je čuvao ovce, crtao štapom po prašnjavom putu i pričao sam sa sobom.
Juso se dugo sjećao šta je toga dana pričao sam sa sobom i šta je sam sebi obećao.
Obećao je sam sebi da nikada neće biti mlakonja i strašljivac.
Obećao je da nikada neće biti lažov i prevrtljivac.
Obećao je da će štititi slabije i pravdu.
Obećao je da će težiti da svi ljudi žive zajedno u slozi i ljubavi bez granica. U tu svrhu je obećao napisati knjigu
o jednoj zajedničkoj državi bez granica gdje bi se svi ljudi voljeli i poštovali. Ala bi to bio rahat život, razmišljao je. Negdje duboko u dnu svog bića osjećao je da je na pravom putu da dosegne Ono što ga je stalno kopkalo. Osjećao je da je blizu toga sa ovom svojom idejom o Zemlji kao jednoj državi bez granica i sa puno ljubavi.
Iz tog njegovog sanjarenja ga je prenulo nečije dozivanje iz daleka, s druge strane brda.
Eno nečije ovce ušle u Ragibov čair! Zovite Salka Poljara!
Juso se kao gromom ošinut stuštio preko brda, proklinjući Kalušu ovcu koja je sigurno odvela ostale u Ragibov čair. Rašid, babo Jusov, je bio strog i naprasit čovjek. Svašta je Juso mogao očekivati kad se radi o zjanu. Potrčao je na vrat na nos kroz šumu slijedeći zvuk zvona sa ovaca. Srce mu je ubrzano lupalo a u glavi šum krvotoka i babovih psovki i galame zbog učinjene štete i sramote. Možda ne toliko zbog štete koliko zbog sramote. Stari Rašid je čitav život pazio da ne ukalja obraz, da se ne zamjeri komšijama i da sačuva porodicu od svakojakih bruka i sramota pa makar one bile i toliko beznačajne kao kad je mali Omer pišao na putu ispred Hasanove kuće. Omer je bio Jusov najmlađi brat, najmlađi od osmero Rašidove djece. Juso je bio Omeru i babo i majka. Rašid i Havka, Jusova majka, pa ni Jusova starija braća i sestre gotovo nikada po danu nisu bili kod kuće ili zbog svojih ili zbog tuđih poslova. Juso je morao po čitav dan da pazi i Omera i ovce. Nosao ga je krkače na leđima; presvlačio njegove upišane gaće; hranio ga; igrao se sa njim; podučavao ga onom što je znao i umio. Nikada Juso nije povisio glas na Omera. Dobro je pazio da ne bude kao Rašid. I kada je Rašid prutićem istukao Omera po goloj guzici zbog pišanja pred Hasanovom kućom i izgalamio se na sve u porodici zbog toga što ne paze da se ne osramote, Juso je plakao zajedno sa Omerom. Plakao je ali njegovih suza niko nikad nije vidio. One su tekle iz čvrsto stisnutih škriputavih zuba niz grlo što ih je s mukom gutalo i taložile se negdje u grudima u vidu bolnog saosjećanja.
Tada je Juso obećao sebi da će otići. Ali kuda nije znao. Znao je da tamo negdje možda postoji svijet i život drugačiji nego što je u njegovom rodnom selu. Njegovo selo ga je gušilo, sputavalo, nije mu dalo šanse da se pokaže, a on je bio stvoren da se pokazuje i da drugi uživaju u njegovom društvu i da ga slijede.
Krakat kakav je bio, slijedeći zvuk zvona, preskačući grmlje i potočiće, brzo je sustigao ovce i zaokupio ih drvljem i kamenjem i masnim psovkama kakve samo seoska djeca znaju. Predvodnica Kaluša je pokupila najviše drvlja i kamenja svojim ogromnim, rasnim runom. Bio je iskričavo ljut na Kalušu, ali je nekim posebnim čulom na neki čudan način volio i poštovao tu mudru ovčju predvodnicu koja je često na Jusov račun vodila ostale ovce u zijan i bolji život.
Odjednom ga je nešto žacnulo kao nož u stomak. Zaboravio je Omera. Mali trogodišnji Omer je ostao sam na proplanku u sred šume gdje je Jusovo maštanje prekinulo nečije dozivanje. Sada je šum ljutnje u njegovim ušima nadjačao Omerov udaljeni plač.
Omer je panično plakao i dozivao: - Jucooo! O, Jucooo!-
Juso je na bratskim krilima zaštitnika doletio kao zmaj iz dječjih priča do proplanka gdje je plakao Omer.
Zagrlio je uplakano dijete i rukavom svoje od pahreta skrojene košulje obrisao sline i suze sa dječjeg lica.
Dijete je ridalo: - Juco, ti si me ostavio!-
Neće više nikad Juco ostaviti Omera!- obećavao je Juso ne bi li umirio dijete, ali je istovremeno osjećao da se tim obećanjem veže za čitav život za svoga malog brata.
I opet i danas je Juso uspio da smiri sve i ovce i Omera i kokoši i krave i da oguli krompir za kalju kad dođe majka da pravi večeru.
Sve je to on namirio i sa zebnjom u srcu čekao kada će doći babo sa koševine, suncem opaljen, znojan, umoran i sigurno ljut. I šta li će reći za zijan koji su ovce učinile u Ragibovom čairu? Očekivao je puno galame, psovki, a možda i prut ili šaka po guzici. Ne bi bilo prvi put. Juso nije želio da se zamjera sa babom iako se često u dubini duše sa njim nije slagao. Imao je samo deset godina i možda nije bio spreman da se suprotstavi snazi kakva je bila Rašidova iako je onakav kakav je bio prkosan, krut i ponosan imao hrabrosti da to uradi.
Majka je došla prva, zadihana: - Skloni se negdi dok ga ne prođe huja! - šapnula mu je.
Nek me prebije! Pa šta? - probudio se u njemu prkos. Nije bilo svojstveno njegovom karakteru da odstupa ni pred čim iako se pribojavao oca nije ga bilo strah kazne.
Neka bude šta bude, mislio je, sad ili poslije sveno.
Babo je došao mrk kao i uvijek. Taras Buljba, zvao ga je Jusov stariji brat Halil. Negdje je čitao o čuvenom, uvijek namrgođenom, grubom kozačkom vođi.
Pred kućnim pragom Rašid je izuo gumene opanke i skinuo perlonske čarape na kojima se nakupilo raznih trava, a najviše oštrog surivuka pa su izgledale četkaste kao brada u hodže Ibrahima. Majka je požurila sa lavorom tople vode. Kad ju je samo prije stigla ugrijati, Jusu nije bilo jasno.
Rašid je sjeo na skemliju pored prozora, stavio nabrekle, venama išarane noge, u toplu vodu i stisnutih usana sa očitom brigom na mnogobrojnim čeonim vijugama gledao nekud kroz prozor. Majka mu je prala noge. Tako je presjedio cijelo večer buljeći negdje kroz prozor iako je bio polumrak.
Šutke su večerali kalje; ispečen krompir sa lukom , koji ja Havka na brzinu iskrižala u tepsiju.
Rašid je ćutao i niko se nije usudio progovoriti. Čak je mali Omer morao da nauči šutjeti u takvim trenutcima.
Za Božje čudo Rašid je pojeo samo dva-tri zalogaja, inače je jeo po pola tepsije, ustao je prvi iza sinije, uzeo abdest i otišao klanjati akšam. Poslije je otišao leći a da riječi nije progovorio.
Svi su znali da nešto nije uredu. Jusu je čak bilo pomalo krivo što nije popio porciju grdnji da završi s tim. Ovako bog zna šta ga sutra čeka.
Šta li mu je? - prvi se usudio progovoriti Jusov najstariji brat Ramo.
A ko će mu ga znati kad ništa ne govori. Naiđe to njemu često tako - usudila se prokomentarisati Havka.
Iz sobe gdje je Rašid otišao leći čulo se namjerno kašljucanje. Znak da svi moraju da završavaju sa večerom i da se liježe. Sutra sigurno sve čeka težak dan.
Sa nekom zlom slutnjom svi su otišli leći.
Juso dugo nije mogao zaspati. Razmišljao je. Nije mu išlo u glavu da ga babo Rašid nije bar mrko pogledao. Nekako mu je čudno djelovao. Neugodan nemir zbog promjene javio se negdje duboko u dnu uznemirene duše dječje. Dugo je Juso razmišljao o onome što je danas maštao, o Kaluši, o šteti u Ragibovom čairu, o babovom čudnom ponašanju. Odjednom je vidio sebe kako leti, više lebdi sa nogama naprijed a glavom otpozadi. Ragib ga je tjerao, a on nije mogao da bježi, noge su mu bile kao od olova i odjednom je snagom svoje ogromne volje počeo da leti. Tijelo je plutalo tamo gdje su ga njegove misli usmjeravale, daleko od Ragibovih razjapljenih čeljusti koje su uzaludno dovikivale za njim grube i prijeteće riječi. Trebalo je samo da poskoči sa uzvišice i da se osjeti lagan kao perce. Zaplovio je prvo nisko iznad male dolinice, a onda sve više i više dok se nije uzdigao iznad drveća pa i iznad samog sela i kao kometa pun životnog ushićenja odletio tamo negdje daleko, daleko preko sedam nekakvih vilajeta. A onda je počeo da gubi visinu , nije više mogao da se održava u zraku. Uspaničio se. Nije više mogao snagom svoje volje da upravlja letom. Padao je neumitno na krošnju nekog velikog granatog drveta. Uplašio se. Trgnuo. I probudio se. Iz druge sobe se čulo prigušeno Rašidovo kašljucanje.
Rašid se često okretao. Nije bilo sna. Tinjajući bol u grudima ga je otjerao. Znojio se. Znao je on po čitav dan kositi a da se ne oznoji, a sada su ga oblivale krupne graške znoja ispod tankog pokrivača. Misli mu nisu bile sasvim jasne zbog prisutnog bola, ali je bio svjestan da mu je danas nešto zakrčilo silovitu životnu žilu kucavicu. Zakrčilo je nešto zlo onaj siloviti šum jake seljačke krvi u njegovim nabreklim venama. Nikada do tada Rašid nije osjetio takvu nemoć pred nečim stranim u svom tijelu. Počelo je da ga probada u grudima danas poslije ručka. Nije obraćao pažnju na to kao i uvijek. Nije se bojao bolesti. Mislio je da će brzo proći kao i uvijek do sada. Nastavio je da kosi. Sam sa surivukom, oštrom planinskom travom, u bijeloj košulji. Surivuk se sijao na suncu kao blještava čelična četka, a Rašid je zasijecao svojom neumoljivom kosom da su iskre sijevale pri dodiru travke i sječiva. Uvježbanim pokretima, poznatim životnim plesom koji ga je hranio čitav vijek, savladavao je Rašid Crni Vrh, najljuću livadu u čitavoj Bosni, kao bijeli mrav otkidao dio po dio sa njenog siromašnog roda. Još da siđem i iziđem pa ću se odmoriti, pomišljao je, ova žega i ova trava bi i diva slomila.
Zamahivao je skladno bez napora, dobro naučenim pokretima. Bez najave i upozorenja bol u grudima puče. Udari u vrat i u glavu. Zasjeni mu oči. Izmakoše se noge. Posrnu veliki Rašid. Nasloni se na kosište da dođe do daha, ali kosa otkliza niz usijanu, glatku travu i on pade licem u tek pokošenu travu. Tračkom preostale svijesti osjeti oštar miris planinske trave u nozdrvama. Dugo nije mogao ničim pomaknuti. Ruke i noge ga nisu slušale,
Jedino je krajičkom oka mogao vidjeti crnog mrava na rukavu svoje bijele košulje. Znoj ga je probijao. Tekao u mlazovima sa visokog čela i slijevao se niz orlovski nos i preplanule grube obraze.
Pomislio je da mu je došao kraj. Zar ovako na Crnom Vrhu da završim. U glavi mu je brujalo ali je jasno vidio slike svojih osmero djece. Vidio malog uplakanog Omera, prgavog i tvrdoglavog Jusa, veselog Halila, šutljivog Rasima, uvijek namrgođenog Rama, nasmijanu Rasemu, ljutitu Mejru i nagluhu, dobrodušnu Safiju.
Rašid je čitav život mislio da je sirotinja i da ništa u životu nije postigao i tek sada polumrtav na Crnom Vrhu kad su mu slike njegove djece prošle kroz svijest uvidio je koliko je on bogat čovjek i da ima sve što se u životu poželjeti može. I sada sve to treba da ostavi i da umre ovdje sam na Crnom Vrhu.
Seljačka žilavost i prejaka doza čitav život zataškavane ljubavi povratiše mu snagu. Uzdiže se prvo na laktove i koljena, obrisa znoj rukavom košulje i sjede.
Dugo je zurio ispred sebe. Pogled mu je počivao na snopu odsječene trave na kojem se šepurio jedan veliki zeleni skakavac, a misli su mu bile kod kuće, za sinijom, kad su svih desetero na okupu.
I tada pred sumrak svoga života, zakle se stari Rašid, da će živjeti drukčije. Ali kako nije znao.
Pred večer, na putu kući, zaustavio ga je Ragib i požalio se da su mu njegove ovce popasle čair. Lukavi Ragib znao je šta radi pa je dodao da su sve ogulile i da se ne isplati više kositi. Rašid je samo klimnuo glavom i nije rekao ni riječ. Ragibu je bilo čudno ali mu je i bilo dovoljno što je Rašid klimnuo glavom. Znao je šta to znači.
Rašid je žurio kući da vidi djecu, a sutra će razmišljati o drugim stvarima. Dosta je o tim stvarima razmišljao čitav svoj život.
Kod kuće mu se pogled ukrstio sa Jusovim. Za Božje čudo, prvi put u zrelom životu Rašid nije bio ljut na dijete koje je skrivilo. To ga je i samog malo zateklo. Nije znao kako da se ponaša.
Zato je šutke otišao leći i čitavu noć nije zaspao.
Havka je ujutro po običaju ustala prva, naložila vatru i pristavila kahvu. Lupkala je i kašljucala, iskupljala jaja za doručak i čudila se kako to Rašid ne ustaje da ide kositi. Ustale su i Safija i Rasema i Ramo, a Rašida još nema.
Mili bože štali mu je? Što li ne ustaje?- ushodala se Havka po kući uznemirena.
Rašide, bolan , što ne ustaješ? Znaš kolko imaš posla.- zovnula ga je nestrpljiva i uznemirena.
Ma nije poso zec pa da pobjegne - začuo se iz sobe grubi Rašidov glas.
Svi su se u čudu zgledali. Nikada Rašid nije tako govorio i nikada se nije šalio.
Ustao je. Umio se. Sjeo da pije kahvu, nekako miran, preporođen da ga ne prepoznaš.
Na kraju je ustao i mali Omer. Prolazio je pored Rašida da zauzme svoje mjesto za sofrom. Nezgrapnim pokretom Rašid ga je uhvatio za ruku. Dijete se vrcnulo, skoro uplašilo.
Boli li guzara, što je babo istuko?- pokušao je da bude nježan na svoj način. Dijete se otimalo i Rašid ga pusta. Nije mu htjelo odgovoriti.
Prvi put u životu Rašid uvidje da je puno toga propustio i da će biti teško to nadoknaditi.
Čini dobro i dobrom se nadaj, bila je njegova omiljena izreka. I svima je Rašid činio dobro, samo ne sebi i svojim najbližima.
Juso! - mirno progovori Rašid, a Juso pomisli da je konačno došlo ono što ga očekuje.
Odi do Ragiba i reci mu da će dobiti dva tovara nakošenog sijena za zijan! Ako mu je malo neka kaže.
Ma, bolan Rašide što dva? Pa, u Ragibovom se čairu ne može nakositi ni pola od toga - pobuni se oprezno Havka.
Ja rekoh dva - završi Rašid. Svi su znali pa i on sam da je to puno.
Juso ode bez riječi. Nađe Ragiba na kraju sela kako pušta krave iz štale. Ragib je znao zašto je Juso došao i nije se nimalo iznenadio.
Došo si barabo? Poslo te babo, a? - pokušao je da likuje Ragib, ali kad ga je Juso pogledao strelimice pravo u oči nešto se u čovjeku i protiv njegove volje pokolebalo. U Jusovom pogledu bilo je neke neobjašnjive snage koja je djelovala začuđujuće na nesigurne ljude.
Babo je rekao da ćeš dobiti dva tovara nakošenog sijena za zijan. Ako ti je malo da kažeš.
Rekao je to pravo u Ragibova poluotvorena usta puna nakrivljenih zuba požutjelih od duhanskog dima. Ragib je očekivao nadoknadu ali i njegovoj pohlepnoj duši je to bilo puno.
Nije malo. Ne treba ništa! - Ragib se i sam iznenadi da je to rekao.
Kao da je znao Rašid kako treba preduhitriti Ragibovu pohlepu. Tog dana je okasnio na koševinu ali je ipak otišao, iscrpljen ali zadovoljan. Sam na putu prema Crnom Vrhu pitao se Rašid šta je to što ga je danas skrhanog zloslutnim znacima bolesti učinilo zadovoljnim. Promijenio sam se kao da mi je Bog dao drugu pamet, mislio je, a nisam ni Jusa kaznio. Nekako mu je taj svojeglavi dječak s kojim je često imao problema postao draži. Oduvijek je on njemu bio drag samo to Rašid nikada i nikome nije pokazivao. Sramota me bilo i svoju rođenu djecu pomilovati, mislio je. Sad, kad mi se čini da mi je ostalo još malo vremena, ništa me više nije sramota niti me je briga šta će drugi reći. Trebalo je tako da bude odvajkada. Koja sam ja budala bio u ovom svom jadnom životu. Nikad nisam mislio na sebe i svoje, uvijek se povodio za drugima. Šta li mi je samo to trebalo i čemu je sve to služilo. Ali tako su radili svi u ovom ubogom kraju. Valjda je taki vakat. Ova omladina veli da dolaze druga vremena. Možda imaju i pravo. Hoće l bit vremena da doživim ta nova vremena. Bilo ne bilo nek mi djeca dožive i nek žive drukčije nego ja, Bog im dao.
Rasema i Mejra su spremne za udaju. Čuo je on po noći da neko obilazi oko kuće i da kuca curama na prozor ali nije htio ništa da kvari. Iako je bio strog otac ipak je bio dovoljno mudar da se ne upliće ni u čiju sudbinu. Prepustio je tu brigu Havki. Nije htio sa Havkom čak o tome ni razgovarati. Bojao se svoje naprasne naravi u slučaju da mu bude ispričano nešto što nije po njegovom ćeifu. Potajno se nadao da će i nagluha Safija naći svoju nafaku.
Za starije sinove se nije toliko brinuo. Znao je da su jaki, snalažljivi, žilavi i već prekaljeni ljudi. Težak seljački život ih je dobro iškolovao. Ramo, Rasim i Halil su već zaradili svoje prve plate. Doduše Ramo i Rasim u Šumi kao sjekači, a Halil se nekako svojom veselom naravi uglavio u " Vranicu", građevinsko preduzeće, i budući da je najmlađi od njih dobro zarađivao. Zbog toga su se i ova dvojica starija nešto muhali da promjene firmu iako su i oni dobro zarađivali. Puno rade, kažu , i teško im je. Rašid je čitav život teško radio. Nikad nije radio u firmi. Nikad redovne plate nije imao, pa je opet othranio osmero djece. Ispočetka je Rašid govorio, šta imaju tražit hljeba nad pogaču ali je uvidio da su djeca u pravu. Neka se bore da lakše žive, složio se i sam na kraju. Oni su došli do svoga hljeba, svoji su ljudi i rijetko kad nađu vremena da pomognu babu oko koševine. Neka , stizao je opet Rašid sam sve. Do jučer mu nije trebala pomoć. Kako će dalje biti, Bog zna.
Najveća Rašidova briga bili su Juso i mali Omer. Juso je završavao četvrti razred škole u svom selu i trebalo ga je poslati dalje na škole. Niko nije znao šta sve tom klipanu neće pasti na pamet. Nije baš ni školu volio. Nešto se i sa učiteljem zakačio, nije ga poslušao, nije htio ostati u "zatvoru" kad nije naučio tablicu pa je Rašid morao dugo da galami kod kuće. Bilo je i nešto puno ozbiljnije od toga ali to Rašidu nikad niko nije smio potanko ispričati. Ni on se nije puno raspitivao o tome. Juso je znao da se brine o sebi, smiješio se Rašid. I ne samo o sebi. O Omeru, o ovcama, o svemu. Snaći će se taj da ga na glavu baciš.
Šta li će biti sa Omerom? On nejma još ni četiri. Da li će ga braća pripaziti, ako ja uznemognem? Pitao se stari Rašid, dobro zadihan i oznojen, na putu prema Crnom Vrhu. Ima i majku, tješio se ali ga je nešto zaboljelo u prsima pri pomisli na malog Omera.
Smrt vreba na svakom ćošku, mislio je, i čoek nikad ne zna kad i đe će ga snaći. I bolje je što ne zna. Kad bi čoek znao šta ga čeka poludio bi ili bi umro prije nego mu je suđeno. Dobro se Rašid sjećao svog razgovora sa jednim učenim čovjekom. Jedna rečenica iz tog razgovora mu se duboko urezala u sjećanje. Učeni čovjek mu je između ostalog govorio o nekom indijskom mudracu koji je imao dobru dušu i bio vrlo cijenjen.
"Uči i radi kao da ćeš živjeti sto godina, a živi kao da ćeš sutra umrijeti." Iako neuk Rašid je instinktivno osjetio snagu i istinitost ove Gandijeve misli. Imao je on više znanja u svom seoskom instinktu nego što su mnogi i slutili. Sad mu se činilo da on nije znao da živi i da mu je život odjednom prošao, na brzinu. Rad i znoj. To je njegov život. Nije imao vremena da misli na drugačiji život iako je osjećao da takav život tamo negdje postoji. Često je pomišljao da je taj bolji život uvijek negdje tamo, na drugom mjestu, tamo gdje nije on i da on nema vremena za takav život i da ne spada u taj krug odabranih da žive bolji život.
Zato je žarko želio da bar neko od njegove djece dopre do tog boljeg života koji je valjda tamo negdje, u gradu, po školama. Ili se bar moraju završiti škole da bi se dospjelo do njega.
Rašid nije imao mogućnosti da svoje starije sinove šalje na škole. Nije se moglo. Teška vremena. Ali je čvrsto odlučio da će Juso i Omer ići u grad, na školovanje, ne bi li doprli do tog boljeg života koji je za njega bio nedostupan. U tu svrhu se Rašid mnogo čega odricao. Neka čudna svjetlost i snaga u Jusovim očima ga je tjerala na to. Svojim urođenim instinktom i Rašid i mnogi seljani su predosjećali da je Juso rođen za nešto i da njegov životni put mora biti drugačiji nego njihov.
2.

I sada dok je gledao svoje tijelo, okrvavljeno, bez glave, sa teškim teretom na leđima istovremeno je Juso vidio i bjeloglavog dječaka koji odlazi iz svog rodnog sela. Dok je gledao svoje beživotno tijelo i svoj život iz neke neobične i nepoznate dimenzije dobrodušne svjetlosti koja ga je obgrlila snagom neizmjerne ljubavi, spoznao je Juso odgovor na pitanje za kojim je tragao čitav život. Nije bio ljut na krvnika koji mu je lopatom odsjekao glavu. Razumio je sve suštine i odgovore na sva moguća pitanja u jednom jedinom trenutku spoznaje. I davno umrli Rašid je svojim bezvremenskim očima vidio svog sina na putu prosvjetljenja. Očeva i sinovljeva misao su se dotakle nježnim dodirom razumijevanja i ljubavi. Jusova misao je produžila prema vječitoj svjetlosti apsolutne istine i ljubavi, a Rašidova duša je ostala zadovoljna na pola puta sa prijatnom spoznajom da je doprinijela Jusovom prosvjećenju.
Vrlo dobrim uspjehom je Juso završio četvrti razred Osnovne škole u svom rodnom selu. Učitelj je prijetio da će ga oboriti na godinu zbog Jusovog prkosnog ponašanja ali je ipak popustio pred nekom čudnom snagom u Jusovim očima i pustio ga da prođe vrlo dobrim iako je i sam osjećao da je odličan uspjeh ono što odgovara Jusovom znanju i sposobnostima. Morao je učitelj bar malo da zadovolji svoju sujetu i da kazni Jusa vrlo dobrim ako već nije smio da ga obori. Po selu se već bilo počelo pričati da će ponajbolji učenik da padne kod ovog učitelja, Crnogorca, i da tu nisu čista posla. Svi su znali da su se učitelj i Juso zakačili oko nečeg vjerskog i da je to u tadašnje vrijeme bilo vrlo opasna tema.
Učitelj je tvrdio onako kako su i njega bili podučili da čovjek umre, istruhne i da od njega ne ostane ništa.
Ja to ne vjerujem - otelo se Jusu iz dječje duše.
Naravno, učitelj je pokušao da ga uvjeri na sve moguće načine, obrazlaganjem , teorijama, prijetnjama, pa i batinama. Juso, prkosan kakav je bio, nije popuštao.
Babo kaže da se čoek samo preseli u drugi svijet kad umre i ja mislim da je tako, obrazlagao je Juso svoju teoriju.
Kako možeš vjerovati u tu glupost. Ko je još vidio drugi svijet, - derao se učitelj duboko uvrijeđen u svojoj taštini.
Ja često vidim u snu svoga amidžu što je pogino u vojsci,- ustrajavao je Juso u svom uvjerenju. Ni sam nije znao odakle mu tolika snaga da prkosi učitelju što je u ono vrijeme bilo nezamislivo.
Drugo je to. To je samo san. Posebno stanje mozga. Obmana razuma - gubio se učitelj u svojim objašnjenjima.
Dijete ili nije razumjelo učiteljeva objašnjenja ili je zbilja bilo čvrsto instinktivno uvjereno u svoje stavove, ali nije popuštalo u svom uvjerenju. Neki čudan mračan i čeličan prkos pojavio se u Jusovim očima. Učitelj se za trenutak pokolebao uslijed nevjerovatne snage Jusovog pogleda ali njegova taština nije dozvolila da ostane poražen i na sve načine je pokušavao da promjeni Jusovo mišljenje. Prijetio je. Galamio. Iznosio razne dokaze za svoju teoriju. Satima i danima je pokušavao da slomi Jusovo uvjerenje.
To tvoje vjerovanje je laž koju je izmislila religija da se čovjek ne boji smrti. To je laž kojom hodža truje vaše mozgove, - frcala je učitelju pljuvačka iz usta dok je govorio.
Laž je i to da nejma drugog svijeta, a ja ga često vidim u snu a ponekad i budan,- govorila je iz Jusa neka čudna snaga. Nešto je sijevnulo u Jusovim očima. Učitelj je vjerovatno pogrešno protumačio taj sjaj. Mislio je da je to pobuna. Ruganje. I to je prelilo čašu.
Hoćeš reći da ja lažem!? - proderao se Jusu u lice.
Juso je bio miran sa čeličnim pogledom koji je pirio učiteljevu taštinu. Nije odgovorio ali nije ni oborio pogled. Nekom čudnom snagom desetogodišnjak se držao svojih principa, svjesno ili instinktivno prkosio je svom učitelju
što se graničilo sa ludošću. Učitelji su bili nedodirljivi.
Učiteljeva batina je uvijek stajala spremna na stolu. Učitelj nije više kontrolisao svoju ljutnju iako se u podsvijesti pribojavao kako će reagovati seoski poštenjak Rašid na teške batine.
Pruži ruke! - kriknu Crnogorac, a žila na vratu mu se nape i obraz zaigra. Nešto mračno zaiskri u njegovim očima.
Juso je mirno ispružio ruke po kojima je zviždala ljeskova šiba, ali nije skidao ukočenog pogleda sa učiteljevih očiju. Niko u razredu nije uspio izbrojati koliko je tada Juso dobio batina iako su postojali zaduženi dobrovoljci koji su brojali, a poslije po selu referisali koliko je ko dobio i zašto. Učitelj je prestao udarati kad se debela ljeskova šiba iscijepala na komadiće nešto od žestokih, ljutitih zamaha, a nešto od klupe koja je dočekivala udarce koji su sklizali sa Jusovih natečenih i okrvavljenih ruku. U razredu je bio muk. Djeca su otvorenih usta i razgoračenih očiju posmatrala tu borbu dva neravnopravna inata. Čuli su se samo udarci šiba. Nešto tuplji u meso, a oštriji o klupu. Kad je krv prokapala na klupu, i šiba se već bila dobro potkratila. Na kraju je učitelj ostao samo sa komadićem ljeskovače koji je bio već toliko okratio da je sve češće promašivao. To ga je još više ražestilo pa je sve jače zamahivao. Kad mu je komadić šibe na kraju iskliznuo iz već umorne ruke, učitelj zamahnu i samom rukom, ali se brzo sjeti oštrog upozorenja seljaka da ne smije rukom, a naročito po glavi. Juso je stajao i čekao. Nije plakao iako je bol prodirao sve do mozga. Lakše bi mu bilo da zaplače, ali nešto mu nije dalo. Bio bi poražen kad bi zaplakao, pomišljao je.
Stajali su jedan naspram drugog i netremice se gledali. Učitelj sa podignutom rukom, a Juso sa čelikom u očima.
Krv je sada nacrtala veliku crvenu ružu na klupi. Teška mukla tišina. Taj muk prestravi učitelja. Shvatio je da ne smije ići dalje. Spusti li ruku na dijete…… dobro mu je bilo znano da ovi seljaci ne prezaju od zakona kad se radi o inatu ili osveti. A Rašid je bio ugledan. I Rašidov lik spasi Jusa od teškog udarca po glavi.
Učitelj polako spusti podignutu ruku i time kao da prizna poraz. Ne izdrža poglede djece. Izađe napolje i zapali cigaru.
Juso je tada prvi put u životu vidio neko nepoznato zlo u očima tog čovjeka. Mnogo godina kasnije vidjeće to isto zlo u očima svoga krvnika. Obojici im je oprostio.
Učiteljev i Jusov sukob je podijelio i samo selo u dva tabora. Stariji, mudriji, koji se nisu lahko povijali pod vjetrom komunizma, oprezno su branili mišljenje desetogodišnjeg dječaka, dok su mlađi, savitljiviji, slijepo branili učitelja. Sa Jusovim odlaskom iz sela nestalo je i sukoba. Selo je ponovno počelo da živi uobičajenim životom mukotrpnog rada i nije imalo vremena da se bavi drugim i drugačijim svjetovima.